Još godinama prije ulaska Hrvatske u EU, Hrvatska je na snazi imala propise koji su nalagali gradovima i općinama da organiziraju odvojeno sakupljanje otpada, minimaliziraju količine otpada koje se odlažu na odlagalištima, a što više prikupljenog otpada usmjere na reciklažu. Međutim, praksa je pokazala da komunalna poduzeća, uz rijetke izuzetke, koja su operativno trebala provesti takve politike nisu u stanju ili ne žele drastično promijeniti postojeći smjer, odnosno otpad s deponija preusmjeriti na reciklažu.
Koji je uzrok navedenom nije teško pogoditi i povezan je s poznatom hrvatskom boljkom koja je uzrok mnogim našim problemima. Naime, na čelna mjesta komunalnih poduzeća godinama su se kadrovirali ljudi koji nisu imali znanja i sposobnosti ozbiljno se pozabaviti gospodarenjem otpadom već su na ta mjesta dolazili kao rezultat svojih političkih, rođačkih, prijateljskih i ostalih, samo ne, stručnih zasluga. Solidne i sigurne plaće, mala ili nikakva odgovornost za provedbu propisa i planova, komunalna poduzeća, kao socijalistički dinosauri već preko dva desteljeća predstavljaju profesionalni san svakog uhljebnički nastrojenog Hrvata. I tako, sve do danas, a kao rezultat imamo situaciju da bez obzira na zakonske odredbe koje propisuju selektivno prikupljanje otpada, u većini hrvatskih gradova je takva praksa svedena na minimalnu mjeru. Kao ilustracija, Zagreb je u izvješću EU komisije („Assessment of separate collection schemes in the 28 capitals of the EU“, 2015) osvanuo na zadnjem mjestu među 28 glavnih gradova EU.
