Ovakav sustav proširene odgovornosti proizvođača u kojem monopol ima pravna osoba u državnom vlasništvu imaju samo Hrvatska i Mađarska, a većina zemalja uspostavila je sustav putem „Organizacija“ koje djeluju putem tržišnih principa.
Je li potrebno promijeniti definiciju otpada, pa umjesto neodređene i zbunjujuće definicije „Otpad je tvar ili predmet koji posjednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti“, definirati otpadom samo one materijale koji su nastali u proizvodnim i uslužnim procesima, ili na kraju svog životnog ciklusa, a koji imaju negativnu tržišnu vrijednost.
Kada pogledamo prostorni razmještaj JLS-ova u kojima se sakuplja biootpad vidimo da se svi nalaze u “Panonskoj Hrvatskoj “. Primorje i Gorski Kotar ne odvajaju biootpad.
Svake godine se na blagdan Svi sveti odloži na groblja veliki broj plastičnih lampiona. Koliki problem predstavljaju potrošeni lampioni i je li vrijeme za prelazak na neke “zelenije” alternative?
Dozvolu za gospodarenje otpadom dužni su ishoditi poslovni subjekti koji se bave oporabom i zbrinjavanjem otpada, ali postoje i izuzeća.
Pravne osobe i obrtnici koji samo sakupljaju otpad u svrhu skladištenja, a ne obrađuju ga, umjesto dozvole za gospodarenje otpadom trebaju izvršiti upis u Očevidnik sakupljača.
Za neke djelatnosti gospodarenja otpadom propisana su izuzeća od pribavljanja dozvole za gospodarenje otpadom. Umjesto dozvole propisana je obaveza upisa u Očevidnik oporabe otpada što je za poslovne subjekte jednostavnija (i jeftinija) administrativna procedura.
Nusproizvod je proizvodni ostatak, koji nije ni otpad ni proizvod, a nastaje kao rezultat proizvodnog procesa, gradnje građevine ili tehnološkog procesa, čija primarna svrha nije proizvodnja te tvari ili predmeta. Međutim, nije dovoljno samo teoretski primijeniti tu definiciju već svaka tvrtka svoj nusproizvod mora i upisati u Očevidnik nusproizvoda.