Izvješće o EPR shemama u Dunavskoj regiji

U okviru projekta MOVECO čiji je cilj podizanje svijesti o cirkularnoj ekonomiji napravljeno je i izvješće o vrstama EPR shema koje se provode u državama Dunavske regije. EPR sheme (Extended producer responsibility) su sheme koje se odnose na produženu odgovornost proizvođača proizvoda od kojih će nakon uporabe nastati otpad. U Hrvatskoj EPR shema je organizirana od strane Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Jedan od zaključaka ovog izvješća je da je danas u doba sveprisutnog interneta vrlo teško pronaći potrebne informacije na koji način je pojedina EPR shema organizirana u pojedinoj državi. Nedostaju informacije na engleskom jeziku što predstavlja poteškoću malim i srednjim poduzećima koja ulaze na druga tržište i koja se moraju upoznati sa svojim obavezama i troškovima prilikom stavljanja na tržište svojih proizvoda u drugim državama.

Birokracija protiv kompostiranja

Tko god se bavi reciklažom u Hrvatskoj sigurno će se složiti da je regulativa iz područja gospodarenja otpadom velikim dijelom sama sebi svrhom i da umjesto da potiče smanjenje nastanka otpada i reciklažu, zapravo koči razvoj sektora reciklaže.

Tako primjerice jedan OPG, hotel ili dječji vrtić koji želi kompostirati svoj vlastiti biootpad na svojoj lokaciji i proizvedeni kompost koristiti za vlastite potrebe to ne može “legalno” učiniti ako prethodno ne ishodi dozvolu za oporabu otpada kompostiranjem. No, da bi neki pravni subjekt ishodio navedenu dozvolu potrebno je zadovoljiti više birokratskih uvjeta što uključuje trošak izrade elaborata gospodarenja otpadom koji pak mora izraditi ovlašteni inženjer, mora raspolagati građevinom koja ima odgovarajuću uporabnu dozvolu i koja se nalazi na području gospodarske, proizvodne ili poslovne namjene, zapošljavati najmanje dvije osobe tehničke ili prirodoslovne struke koje imaju tri godine radnog iskustva na poslovima gospodarenja otpadom te platiti odgovarajuće osiguranje, upravnu pristojbu i trošak očevida.

Postavlja se i pitanje na koji bi način jedan OPG koji nema građevinu, već samo poljoprivredno zemljište na kojem kompostira vlastiti otpad, dječji vrtić ili hotel mogao ishoditi dozvolu. Nikako.

U Sloveniji primjerice, u propis koji regulira obradu biootpada ugrađen je izuzetak od ishođenja dozvole za subjekte koji obrađuju biootpad i životinjski gnoj ako je kapacitet kompostane manji od 300 t na godinu, kompostiranje se obavlja na mjestu nastanka otpada, a nastali se kompost koristi za vlastite potrebe.

U HR zakonodavstvu ne postoje takva izuzeća pa vrtić koji bi kompostirao nekoliko kila biootpada dnevno podliježe istim uvjetima kao i kompostana grada Zagreba. Stoga bi u Zakon o održivom gospodarenju otpadom bilo nužno uvrstiti izuzeća od obaveze ishođenja dozvole za kompostiranje manjeg obima.

Sustav depozita za ambalažu u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je depozitni sustav za ambalažu započeo u siječnju 2006. godine, a primjenjuje se samo za ambalažu za piće izrađenu od stakla, plastike (PET) i metala (Al i Fe) ukupnog volumena većeg od 0,20 litara (izuzetak je ambalaža za mlijeko i tekuće mliječne proizvode). Rezultirao je izuzetno visokom stopom sakupljanja ambalažnog otpada u sustavu povratne naknade. Tako stope sakupljanja prema podacima Hrvatske agencije za okoliš i prirodu iznose za PET ambalažu 96%, staklo 82%, Al/Fe 85 %. Osim visoke stope sakupljanja otpadne ambalaže prednost depozitnog sustava je i nizak stupanj nečistoća koje sadrži tako prikupljena otpadna ambalaža.

Kako sustav funkcionira? Osim što proizvođači i uvoznici pića plaćaju Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost naknade gospodarenja otpadom prema težini ambalaže stavljene na tržište, plaćaju i dodatnu naknadu Fondu i to po jedinici proizvoda i povratnu naknadu (0,5 kn/l). Povratna naknada uračunata je u cijenu proizvoda i služi kao svojevrstan polog koji se nakon povrata prazne ambalaže vraća kupcu. Krajnjeg se korisnika na ovaj način potiče na odvojeno sakupljanje ambalažnog otpada od pića.

Međutim, postoji i druga strana priče, a to je ekonomski i dijelom ekološki aspekt postojećeg sustava.

U depozitnom sustavu ključna je uloga Fonda koji praktički u ime proizvođača/uvoznika, koji plaćaju naknadu gospodarenja na račun Fonda, djeluje kao posrednik, organizira cjelokupni sustav, ugovara poslove preuzimanja, sakupljanja i oporabe ambalažnog i raspolaže otpadnom ambalažom. Fond je vanproračunska, ali državna institucija. Kako je gospodarenje otpadom uvelike temeljeno na tržišnim osnovama jer riječ je o trgovini sekundarnim sirovinama, uloga državne institucije kao nositelja sustava svakako nije najekonomičnije rješenje. Cjelokupni sustav je uređen u „državnom“ a ne tržišnom stilu upravljanja. Sustav vrvi papirologijom i pravilima koje stvaraju dodatno administrativno opterećenje za poduzetnike uključene u sustav pa da bi se takav administrativni posao mogao odraditi buja i broj službenika zaposlenih u Fondu. Posebna ja priča i sustav koncesija i ugovaranja sa sakupljačima i oporabiteljima ambalaže, gdje se Fond kao državna institucija izravno upliće u tržišnu utakmicu, stvara monopole, čime se otvara mogućnost za pogodovanje i korupciju, kroničnu bolest državnih institucija. Prazne plastične boce i limenke se od trgovina do obrađivača voze nesprešane i postavlja se pitanje negativnog utjecaja na okoliš koji uzrokuju emisije od ovog neracionalnog prijevoza otpadne ambalaže.

Depozitni sustav je vrlo stimulirajući za građane. Međutim, depozitni sustav je dobar ako je organiziran na ekonomski i ekološki održivim temeljima. Uloga države bi se trebala svesti samo na izgradnju najboljeg mogućeg regulatornog okvira i nadzora sustava, a sam sustav operativno prepusti proizvođačima/uvoznicama.

Plan gospodarenja otpadom Zagreba je planiranje papirologije

U nacrtu Plana gospodarenja otpadom grada Zagreba kao glavna aktivnost u narednom šestogodišnjem razdoblju navodi se izrada studijsko-projektne dokumentacije „Centra za gospodarenje otpadom Zagreb“ čiji nositelj je javna tvrtka Zagrebački centar za gospodarenje otpadom d.o.o., a koja uključuje studiju izvedivosti, studiju utjecaja na okoliš, idejni projekt centra za gospodarenje otpadom, projektnu prijavu za EU sufinanciranje, idejni i glavni projekt pretovarnih stanica, natječajnu dokumentaciju itd.

Zagrebački centar za gospodarenje otpadom d.o.o. je društvo osnovano 2. siječnja 2014. godine s ciljem provođenja projekta izgradnje zagrebačkog centra za gospodarenje otpadom. Potpuno je nejasno čime se u protekle pune četiri godine bavilo ovo društvo ukoliko, kako vidimo iz nacrta Plana, nije još ni započelo rad na obimnoj papirologiji koja prethodi izgradnji Centra za gospodarenje otpadom. Društvo je u 100% vlasništvu Grada Zagreba, a skupštinu društva čine Milan Bandić, Olivera Majić, zamjenica gradonačelnika, Slavko Kojić, pročelnik Gradskog ureda za financije. Ponovo je propuštena prilika da se za ovako važan posao putem javnog natječaja zaposle vrhunski stručnjaci i menadžeri koji su u protekle četiri godine mogli profesionalo pripremiti projekt izgradnje Centra, umjesto da smo opet na početku.

Žalosno je da se u protekle četiri godine nije odradio posao za koji je društvo i osnovano te u ovom trenutku tek počinju razmišljati o vrstama tehnologije koja će se primjenjivati u Centru. Tako se primjerice navodi da će se u zagrebačkom centru za gospodarenje otpadom obrađivati biootpad u postrojenju za biološku aerobnu ili anaerobnu otpadu. Dakle, tehnologija još nije određena. U Planu se također spominje izgradnja kompostane na lokaciji Obrešćica. Nejasno je zašto Zagrebu trebaju dvije lokacije za obradu biootpada u narednom šestogodišnjem razdoblju. Još je više nejasna dilema oko izbora tehnologije (kompostane ili bioplinskog postrojenja).

Naime za razliku od prerade biootpada u kompostanama, obrada otpada u bioplinskim postrojenjima osim učinka izbjegavanja odlaganja na odlagalištu i proizvodnje gnojiva (digestata), proizvodi bioplin energent čije su mogućnosti primjene višestruke. U tu je svrhu napravljena predstudija izvodljivosti „Proizvodnja bioplina iz organskog dijela komunalnog otpada u gradu Zagrebu“ autora Dinka Sinčića i Bojana Ribića iz Zagrebačkog holdinga, podružnica Čistoća, koja pokazuje ekonomičnost takvog poduhvata u gradu Zagrebu. Dakle, sami stručnjaci iz Zagrebačkog holdinga još su 2012. godine došli do zaključka da obrada biootpada u bioplinskom postrojenju ima prednosti nad obradom biootpada kompostiranjem. Prerada biotpada u bioplinskim postrojenjima uobičajena je praksa u Europi. Stoga čudi da se u nacrt ovog Plana nisu ugradili zaključci navedene predstudije i da zaposlenici društva Zagrebački centar za gospodarenje otpadom d.o.o. nisu više upućeni u ovu problematiku.

Ne izgleda vjerodostojno da će društvo koje četiri godine nije napravilo ništa, u dvije godine pripremiti svu potrebne studije i natječajnu dokumentaciju te ishoditi sve potrebne dozvole, rješenja i suglasnosti kao i osigurati financiranje.

Iako je u Planu navedeno da izgradnja Centra počinje 2020. godine, te kako smo već naveli riječ je o vrlo malo vjerojatnom terminu, a nije naveden datum završetka izgradnje, u Planu nema ni riječi o tome što će Grad u međuvremenu učiniti s biootpadom, plastikom i ostalim odvojeno prikupljenim frakcijama otpada koje je dužan prikupljati prema Uredbi o gospodarenju komunalnim otpadom (NN, 50/17) i gradskoj Odluci o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada.

Kako je evidentno da Grad nema kapaciteta, ni tehničkih ni ljudskih da preko noći riješi glavni problem – gdje sa svim odvojeno skupljenim otpadom, kao jedino rješenje nameće se da Grad do izgradnje Centra, putem javnih natječaja osigura preuzimanje odvojeno prikupljenih frakcija u suradnji s privatnim partnerima. Međutim, s obzirom da u Hrvatskoj niti ne postoje kapaciteti za obradu svih vrsta i količina otpada koji nastaju odvojenim sakupljanjem, evidentno je da bi se morao iznaći model koji bi privukao privatni sektor u ulaganja u dogradnju i otvaranje postrojenja za sortiranje i pripremu otpada za oporabu.

Plastika u fokusu

U organizaciji udruženja Municipal Waste Europe, koja okuplja europska udruženja za komunalni otpad 26. veljače ove godine u Briselu, održan je seminar na temu „Budućnost plastike“.

Najvažniji zaključci seminara:

samo 6% potrebe za plastikom u EU odnosi se na reciklate stoga bi se trebalo poticati (sekundarno) tržišta za reciklate, uključujući i kroz fiskalne mjere (PDV);
proizvođačima se preporučuje da na plastičnu ambalažu i plastične proizvode stavljaju oznaku „napravljeno od reciklata“;
sva ambalaža bi trebala biti od jednog monomera ili polimera sa što manje aditiva kako bi se olakšala separacija u sortirnicama jer u slučaju višeslojne ambalaže mehanizmi za sortiranje prepoznaju jednu vrstu materijala, što vodi do zagađenih bala koje se moraju presortiravati i što onda poskupljuje cijeli proces – redizajn plastike pogodne za rastavljanje i recikliranje;
što manje plastike na bazi fosilnih goriva;
danas neki plastični proizvodi ne mogu biti reciklirani te bi ovu činjenicu trebalo prihvatiti i usmjeriti tu vrstu plastike na spaljivanje;
pozdravljaju se inicijative proizvođača plastike i reciklažera koji investiraju u nove tehnike reciklaže kao što je depomilerizacija (kemijska reciklaža);
istaknuta je potreba za transparentnim i više ekonomičnim shemama Proširene odgovornosti proizvođača (EPR shema) na nacionalnim nivoima s jasnim ulogama svih uključenih dionika;
razgovaralo se i o potrebi uvođenja različitih naknada u okviru EPR shema temeljem kojih bi proizvođači plaćali veće naknade za ambalažu koja uzrokuje veće probleme u sortiranju/ reciklaži i manje za reciklabilnije materijale;
širenje EPR shema na svu plastiku.

Posebno zanimljiva i poticajna bila je prezentacija predstavnika norveškog udruženja za otpad koji je istaknuo sustav pologa kao nezaobilazan instrument pri čemu je prikazan primjer postrojenja koje iz suhog miješanog komunalnog otpada (dakle odvojen je organski biootpad) sortira i reciklira plastični otpad jednako učinkovito i kvalitetno kao i kad je plastični otpad odvojeno sakupljen. Pritom to postrojenje koje je EPR organizacija (Green dot) priznala, ostvaruje prihod od prodaje reciklata na tržištu, a EPR organizacija im uplaćuje i dodatak na taj iznos (kako bi bili profitabilni), a JLS u tom slučaju nema dodatnih troškova (za odvojeno sakupljanje). Inače, JLS odvojeno sakuplja različite vrste otpada i za predani plastični ambalažni otpad dobiva od EPR organizacije 120€/t. Ovaj primjer zanimljiv je zbog usporedbe s hrvatskim sustavom EPR sheme kojim upravlja Fond za zaštitu okoliša i koji iz prikupljenih naknada sufinancira sakupljače, ali ne i komunalna poduzeća koja prikupljaju otpadnu plastiku.

Mitovi o otpadu (Mit br.2 – Zarada na prodaji otpada)

U medijima često čujemo izjave raznih (ne)stručnjaka kako se u otpadu koji odlažemo na odlagališta krije veliki bačeni novac te neupućena javnost stječe dojam kako je samo potrebno educirati građane, podijeliti im šarene kante, a prodajom odvojeno prikupljenog papira, plastike, stakla itd. komunalna poduzeća/ sakupljači otpada će ostvariti lijepu zaradu. Redovito te izjave dolaze od „teoretičara“ iz državnog i javnog sektora koji su jako malo upoznati sa stvarnom praksom prikupljanja, obrade i prodaje otpada.

A situacija je zapravo suprotna odnosno generalno loša. Prema informacijama kojima raspolažemo na tržištu otpada prodati se mogu samo sljedeće frakcije: papir i karton, transparentna PE folija, PET ambalaža od vode i sokova, tvrda plastika (gajbe, kanisteri). Da ne bude zabune, prije nego prodate ovu „otpadašku“ sirovinu potrebno ju je prikupiti (investicija u spremnike), prevesti do skladišta (kamioni, gorivo), sortirati i balirati (strojevi, radna snaga). Cijene koje se dobiju za pobrojane sirovine su niske, niti iz daleka ne pokrivaju troškove prikupljanja, prijevoza, sortiranja i baliranja tih materijala. Cijene su niske s tendencijom daljnjeg pada, a cijene koje sakupljači plaćaju obrađivačima/reciklažerima za zbrinjavanje miješane sakupljačke plastike – MIX-a iz domaćinstva (žuti kontejneri) su visoke i vjerojatno će još porasti zbog zabrane uvoza otpadne plastike u Kinu, koja je stupila na snagu početkom 2018. godine.

Stupanjem na snagu Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom i početkom njene primjene u praksi situacija će se još samo pogoršati. Svi komunalci će pokušati prikupiti što je moguće više odvojeno skupljenog otpada, ponuda na tržištu će biti sve veća, a prave potražnje nema jer u RH prerađivačke industrije ili nema ili nema dovoljno kapaciteta za obradu tih materijala. Cijene će logično padati, odnosno svi ćemo morati dodatno plaćati da netko mehanički (sortiranjem) ili termički obradi te materijale. A komunalci će te dodatne troškove, sukladno Uredbi, morati uračunati u minimalnu cijenu javne usluge (fiksni dio), zbog čega će cijena za korisnike morati porasti. I zbog čega će cijena usluge još manje stimulirati građane na odvojeno skupljanje otpada (veliki fiksni iznos i mali, gotovo zanemariv, varijabilni iznos).

U ovom trenutku komunalnim poduzećima se financijski više isplati odložiti miješanu plastiku na odlagališta (koja su većinom u njihovom vlasništvu) nego istu sortirati i balirati. Za ilustraciju jedno nase komunalno poduzeće tijekom 2017. godine od prodaje otpada prihodovalo je nešto više od 700.000 kn. Za lošu MIX plastiku trebali su platiti zbrinjavanje oko 400.000 kn. Realno u plusu su od prodaje odvojeno skupljenog otpada oko 300.000 kn/god. S tim novcem mogu pokriti plaće radnika na sortirnici tijekom samo 3 mjeseca… A gdje su troškovi amortizacije, održavanje, goriva? A gdje su još svi troškovi prikupljanja odvojeno skupljenog otpada od vrata do vrata i njegovog prijevoza do sortirnice?

Koje je rješenje? …jer otpad moramo odvajati.

Postojeći sustav posebnih kategorija otpada kojim upravlja Fond za zaštitu okoliša, a koji uključuje samo određene vrste otpada (ambalažu, gume, EE opremu, maziva ulja, baterije) treba zamijeniti sustavom koji će zadužiti proizvođače/ uvoznike proizvoda da putem organizacija koje će sami osnovati osigura (financijski, operativno itd.) prikupljanje i obradu otpada koji nastaje nakon što njihovi proizvodi/ambalaža postanu otpad. Kao ilustracija skupog i neodrživog postojećeg sustava koji opterećuje proizvođače/ uvoznike, a koji u konačnici plaćamo mi potrošači, je sljedeći primjer. Coca-cola svojim kamionom doveze piće u trgovinu u Varaždin i zatim se kamion vraća prazan u Zagreb, a s druge strane prazan kamion E-kolektora (ovlašteni sakupljač) kreće iz Zagreba u Varaždin da bi pokupio samo praznu ambalažu iz onog istog dućana. Logično i jeftinije bi bilo da proizvođači nakon što istovare svoju robu u isto vozilo utovare vlastitu ambalažu i odvezu je reciklažeru. U konačnici Fond za zaštitu okoliša je osnovala država, gospodarenje otpadom je biznis i tu nije mjesto državnoj ustanovi.

Fond za zaštitu okoliša treba nastaviti koordinirati financiranje sustava putem EU fondova, ali umjesto spremnika za otpad mora prvo raspisati natječaje za reciklažne centre, sortirnice, kompostirnice, bioplinska postrojenja i slično. Njihovo projektiranje i gradnja osim novca traže i vrijeme koje nam nije saveznik. Kante za otpad su “konfekcijska” roba, ima puno proizvođača, mogu se relativno brzo i lako nabaviti. Uostalom što će vam kante za biorazgradivi otpad ako nemate kompostirnicu ili bioplinsko postrojenje u kojem ćete obraditi prikupljeni biootpad?

Zaključno, odvajanje otpada je skupo, skuplje od odlaganja i svatko tko govori da se odvajanjem otpada zarađuje novac zapravo obmanjuje javnost. Sustav treba reorganizirati tako da se uloga države u sustavu svede samo na kreiranje regulatornog okvira, u kojem će proizvođači/ uvoznici proizvoda i ambalaže od kojih u konačnici nastaje otpad, putem svojih (recovery) organizacija postati nositelji sustava.

Energetska oporaba otpada u RH – Tabu tema za koju ne postoji konkretan plan

Sredinom prosinca prošle godine u Zagrebu je održan Njemačko – hrvatski forum pod nazivom „Technology Forum on Resources & Energy Recovery“. Na forumu su predstavljeni rezultati projekta „Capacity Building Climate Protection Croatia“ koji su provodile njemačke tvrtke Goduni i MUEG GmbH uz podršku Federalnog ministarstva za okoliš, zaštitu prirode, graditeljstvo i nuklearnu sigurnost SR Njemačke te organizacija EUKI – Europska klimatska inicijativa. Cilj projekta je bio ambiciozan – pružanje potpore Vladi RH u otkrivanju ogromnog potencijala pretvorbe otpada u energiju. Konzultanti su analizirali podatake o količinama i vrstama otpada koji nastaju u RH i kapacitete za energetsku oporabu otpada. Izvori s kojima su provjeravali podatke o energetskoj bilanci su tvornice cementa u Kaštel Sućurcu, Koromačnom, Puli i Našicama te Regionalni centar za gospodarenje otpadom Marišćina koji proizvodi RDF (gorivo iz otpada niže kvalitete). Jedan od zanimljivijih zaključaka koji je prikazan u studiji je da trenutno niti jedna cementara osim cementare u Našicama nije tehnički opremljena da bi mogla preuzimati RDF gorivo, dok bi sve cementare mogle koristiti SRF (gorivo iz otpada više kvalitete). Da bi i ostale cementare mogle koristiti RDF potrebno je uložiti u tehničke preinake postrojenja za proizvodnju cementa. U ovom trenutku jedino cementara Holcim u Koromačnom ima važeću dozvolu za energetsku oporabu goriva iz otpada.

Forum su iskoristili i predstavnici njemačkih proizvođača opreme koji su predstavili svoje tehnologije za obradu otpada odnosno sortirnice otpada koje koriste NIR tehnologiju https://www.youtube.com/watch?v=f0OZ7Mlmkvk
Oni su izrazili stav da se isplati instalacija samo postrojenja – sortirnica velikih kapaciteta koja omogućuju fleksibilnost u smislu podešavanja kvalitete outputa materijala. Na tom tragu se vjerojatno temelji i jedna od preporuka studije koja za Hrvatsku predlaže izgradnju četiri velika regionalna centra u okolici Osijeka, Zagreba, Splita i Istra-Rijeka, koji bi između ostalog proizvodili i gorivo iz otpada koje bi koristilo u cementarama u Dalmaciji, Istri i Slavoniji.

Na konferenciji smo i čuli da RDF iz Marišćine ne zadovoljava zahtjeve cementara za kvalitetu goriva (18 GJ/ Mg goriva). Navedeno je i da je u specifikaciji projekta Marišćina bilo prikazano da će gorivo iz otpada koji će se proizvoditi u Marišćini imati energetsku vrijednost 16-18 GJ/ Mg, ali da RDF koji se danas proizvodi u Marišćini ima vrijednost 15 -16 GJ/ Mg te je upitan njegov plasman na tržištu. U tom smislu istaknuto je da bi novi regionalni centri trebali biti projektirati na način da proizvode gorivo više kvalitete.

Konzultanti su mišljenja da novčani poticaji koji Fond za zaštitu okoliša plaća cementarama (100 kn/t) za spaljivanje guma nisu dobri jer se time direktno smanjuje tržišni interes cementara za korištenje RDF-a/SRF-a.

Vrlo zanimljivo je bilo i izlaganje Brune Antolovića iz HEP-a od kojeg smo saznali da HEP ima interes na lokacijama postojećih infrastrukturnih objekata izgraditi postrojenja za energetsku oporabu otpada. Međutim, u realizaciju ovih projekata ne ulaze jer od države/ ministarstva nemaju odgovor koji je nacionalni plan vezan za energetsku oporabu.

A koji je plan države po ovom pitanju? Nema ga (još). U Planu gospodarenja otpadom 2017. – 2022. energetska oporaba otpada uopće nije razrađena, točnije Planom se planira planiranje energetske oporabe (?!). Tako je za cilj (1.4) odlaganje manje od 25 % komunalnog otpada navedena mjera (M 1.4.6) planiranje energetske oporaba otpada što uključuje analizu i ocjenu potrebe za energetskom oporabom otpada u sljedećem planskom razdoblju. Rok za izradu ove analize je 2020. godina. Za ovu analizu predviđen je iznos od 1.000.000,00 kn. Planom je predviđeno da za nju treba uzeti u obzir rezultate mjere 3.1. Plana – Analiza postojećih i potrebnih kapaciteta za obradu opasnog otpada u cilju unaprjeđenja sustava gospodarenja opasnim otpadom, za koju je također predviđeno financiranje u iznosu od 1.000.000,00 kn, a rok je 2019. godina.

Zaključno, umjesto da Plan gospodarenja otpadom RH, temeljem analiza postojećeg stanja utvrdi konkretne mjere za unaprjeđivanje postupaka oporabe što uključuje i mrežu građevina i uređaja za gospodarenje otpadom, mi smo dobili Plan za 2017. do 2022. koji vezano za energetsku oporabu otpada planira planiranje (!!?).