Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije poslalo je 31. srpnja ove godine jedinicama lokalne samouprave (JLS) e-mail okružnicu s naslovom: „VAŽNO! Provedba zakonskih obveza vezanih uz odvojeno sakupljanje biootpada i smanjenje odlaganja biorazgradivog otpada.”
Ministarstvo u dopisu podsjeća lokalne vlasti na obveze koje proizlaze iz Zakona o gospodarenju otpadom te naglašava nužnost smanjenja količine biorazgradivog otpada na odlagalištima. Navode kako odlaganje velikih količina biootpada ozbiljno ugrožava ostvarenje nacionalnih ciljeva. Zbog toga traže hitnu reakciju svih dionika u sustavu jer se biootpad mora sakupljati odvojeno kako bi se omogućila njegova oporaba i recikliranje. Svaka tona biootpada koja se preusmjeri na kompostiranje ili anaerobnu digestiju, dodaju u Ministarstvu, smanjuje emisije stakleničkih plinova i reže buduće troškove koje snosi Republika Hrvatska.
Ministarstvo i Fond za zaštitu okoliša godinama su aktivno sufinancirali izgradnju i opremanje kompostana putem javnih poziva i EU fondova. Iz svega navedenog činilo bi se da je država iznimno proaktivna kada je riječ o recikliranju. Međutim, tu dolazimo do apsurda.
Biootpad može unutra, ali ne može van
Kada jedinice lokalne samouprave poslušno provedu sve što im Ministarstvo propiše – organiziraju infrastrukturu, izgrade kompostanu i pronađu kupce za kompost – to isto Ministarstvo učini sve što je u njegovoj (ne)moći da te kompostane zaustavi.
Problem je jednostavan: Ministarstvo kompostanama odbija izdati rješenje o ukidanju statusa otpada, iako one ispunjavaju sve zakonske uvjete. Bez tog rješenja, kompostane prema Zakonu o gospodarenju otpadom ne smiju plasirati gotov kompost na tržište. Praktički, nemaju kamo s njim. A kada nema izlaza gotovog proizvoda, nema ni prihvata novog biootpada. Kompostane su tako prisiljene birati: ili će staviti ključ u bravu ili će kršiti zakon. Isti ovaj apsurd uništava i bioplinska postrojenja koja koriste biootpad kao sirovinu.
Upitna zakonitost postupanja Ministarstva
Zakonski uvjeti za upis komposta u Očevidnik ukidanja statusa otpada vrlo su jasni: posjedovanje dozvole za gospodarenje otpadom za postupak R3 i certifikat za gnojidbeni proizvod EU-a prema Uredbi (EU) 2019/1009.
Iako kompostane ispunjavaju ta dva jedina propisana uvjeta, Ministarstvo si uzima za pravo preispitivati važeći CE certifikat. Ono za to nema nikakve ovlasti, a ni stručnosti, jer gnojidbeni proizvodi uopće ne ulaze u djelokrug rada Ministarstva zaštite okoliša.
Ako Ministarstvo sumnja u legalnost dozvole za recikliranje, za kontrolu i usklađenost zadužen je Državni inspektorat. Službenik koji sjedi u zagrebačkom uredu niti može niti smije preispitivati stanje na terenu. Za takvo što potrebno je izaći iz klimatiziranog ureda, provozati se i malo uprljati ruke na lokacijama gdje biootpad završava. A za to su u ovoj državi nadležni inspektori zaštite okoliša, a ne uredski birokrati.
Ignoriranje prava Europske unije
Članak 19. Uredbe (EU) 2019/1009 o gnojidbenim proizvodima jasno propisuje da se materijal koji je biootpad „smatra da ispunjava uvjete iz članka 6. Okvirne direktive o otpadu te prestaje biti otpad od trenutka kada je sastavljena EU izjava o sukladnosti”. Ta se izjava izdaje odmah nakon dobivanja certifikata.
Europska uredba nigdje ne navodi da kompost prestaje biti otpad tek nakon rješenja pojedine države članice, upisa u nacionalni registar ili odobrenja ministarstva. Budući da se uredbe EU-a izravno primjenjuju u svim državama članicama, tumačenje našeg Ministarstva – prema kojem materijal ostaje otpad sve dok ga oni ne upišu u svoj Očevidnik – izravno krši Uredbu (EU) 2019/1009.
Prema članku 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, uredbe imaju izravnu primjenu. Države članice ne smiju mijenjati njihov sadržaj, odgađati njihovu primjenu niti uvoditi dodatne uvjete koji mijenjaju učinak same uredbe. Ukratko: ako pravo EU-a kaže da status otpada prestaje izradom izjave o sukladnosti, nacionalno tijelo ne može izmisliti pravilo da status prestaje tek kada prođe njihov administrativni aparat. To je školski primjer neovlaštene izmjene pravnog učinka europske uredbe.
Zaključak
Nije sporno da nacionalno tijelo treba voditi registar proizvođača EU gnojidbenih proizvoda (Očevidnik ukidanja statusa otpada). Međutim, ono nema pravo provoditi dodatne ispitne postupke za stvari koje su već riješene na razini EU-a, niti tražiti nove dokaze. Spomenuti članak 19. izričito naglašava da su uvjeti iz Direktive 2008/98/EZ o otpadu ispunjeni čim proizvod dobije CE certifikat i čim se izradi EU izjava o sukladnosti. Posebno nacionalno utvrđivanje prestanka statusa otpada potpuno je suvišno.
Sadašnji ispitni postupci našeg Ministarstva izravno krše članak 19. Uredbe (EU) 2019/1009, negiraju načelo izravne primjene europskih uredbi i ruše temeljno načelo nadređenosti prava Europske unije nad nacionalnim pravom.
