Oznaka: centar za gospodarenje otpadom

Plan gospodarenja otpadom Zagreba je planiranje papirologije

Plan gospodarenja otpadom Zagreba je planiranje papirologije

U nacrtu Plana gospodarenja otpadom grada Zagreba kao glavna aktivnost u narednom šestogodišnjem razdoblju navodi se izrada studijsko-projektne dokumentacije „Centra za gospodarenje otpadom Zagreb“ čiji nositelj je javna tvrtka Zagrebački centar za gospodarenje otpadom d.o.o., a koja uključuje studiju izvedivosti, studiju utjecaja na okoliš, idejni projekt centra za gospodarenje otpadom, projektnu prijavu za EU sufinanciranje, idejni i glavni projekt pretovarnih stanica, natječajnu dokumentaciju itd.

Zagrebački centar za gospodarenje otpadom d.o.o. je društvo osnovano 2. siječnja 2014. godine s ciljem provođenja projekta izgradnje zagrebačkog centra za gospodarenje otpadom. Potpuno je nejasno čime se u protekle pune četiri godine bavilo ovo društvo ukoliko, kako vidimo iz nacrta Plana, nije još ni započelo rad na obimnoj papirologiji koja prethodi izgradnji Centra za gospodarenje otpadom. Društvo je u 100% vlasništvu Grada Zagreba, a skupštinu društva čine Milan Bandić, Olivera Majić, zamjenica gradonačelnika, Slavko Kojić, pročelnik Gradskog ureda za financije. Ponovo je propuštena prilika da se za ovako važan posao putem javnog natječaja zaposle vrhunski stručnjaci i menadžeri koji su u protekle četiri godine mogli profesionalo pripremiti projekt izgradnje Centra, umjesto da smo opet na početku.

Žalosno je da se u protekle četiri godine nije odradio posao za koji je društvo i osnovano te u ovom trenutku tek počinju razmišljati o vrstama tehnologije koja će se primjenjivati u Centru. Tako se primjerice navodi da će se u zagrebačkom centru za gospodarenje otpadom obrađivati biootpad u postrojenju za biološku aerobnu ili anaerobnu otpadu. Dakle, tehnologija još nije određena. U Planu se također spominje izgradnja kompostane na lokaciji Obrešćica. Nejasno je zašto Zagrebu trebaju dvije lokacije za obradu biootpada u narednom šestogodišnjem razdoblju. Još je više nejasna dilema oko izbora tehnologije (kompostane ili bioplinskog postrojenja).

Naime za razliku od prerade biootpada u kompostanama, obrada otpada u bioplinskim postrojenjima osim učinka izbjegavanja odlaganja na odlagalištu i proizvodnje gnojiva (digestata), proizvodi bioplin energent čije su mogućnosti primjene višestruke. U tu je svrhu napravljena predstudija izvodljivosti „Proizvodnja bioplina iz organskog dijela komunalnog otpada u gradu Zagrebu“ autora Dinka Sinčića i Bojana Ribića iz Zagrebačkog holdinga, podružnica Čistoća, koja pokazuje ekonomičnost takvog poduhvata u gradu Zagrebu. Dakle, sami stručnjaci iz Zagrebačkog holdinga još su 2012. godine došli do zaključka da obrada biootpada u bioplinskom postrojenju ima prednosti nad obradom biootpada kompostiranjem. Prerada biotpada u bioplinskim postrojenjima uobičajena je praksa u Europi. Stoga čudi da se u nacrt ovog Plana nisu ugradili zaključci navedene predstudije i da zaposlenici društva Zagrebački centar za gospodarenje otpadom d.o.o. nisu više upućeni u ovu problematiku.

Ne izgleda vjerodostojno da će društvo koje četiri godine nije napravilo ništa, u dvije godine pripremiti svu potrebne studije i natječajnu dokumentaciju te ishoditi sve potrebne dozvole, rješenja i suglasnosti kao i osigurati financiranje.

Iako je u Planu navedeno da izgradnja Centra počinje 2020. godine, te kako smo već naveli riječ je o vrlo malo vjerojatnom terminu, a nije naveden datum završetka izgradnje, u Planu nema ni riječi o tome što će Grad u međuvremenu učiniti s biootpadom, plastikom i ostalim odvojeno prikupljenim frakcijama otpada koje je dužan prikupljati prema Uredbi o gospodarenju komunalnim otpadom (NN, 50/17) i gradskoj Odluci o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada.

Kako je evidentno da Grad nema kapaciteta, ni tehničkih ni ljudskih da preko noći riješi glavni problem – gdje sa svim odvojeno skupljenim otpadom, kao jedino rješenje nameće se da Grad do izgradnje Centra, putem javnih natječaja osigura preuzimanje odvojeno prikupljenih frakcija u suradnji s privatnim partnerima. Međutim, s obzirom da u Hrvatskoj niti ne postoje kapaciteti za obradu svih vrsta i količina otpada koji nastaju odvojenim sakupljanjem, evidentno je da bi se morao iznaći model koji bi privukao privatni sektor u ulaganja u dogradnju i otvaranje postrojenja za sortiranje i pripremu otpada za oporabu.

WASTE KAOS, BUKA I MEGALOMANIJA

WASTE KAOS, BUKA I MEGALOMANIJA

Udruge i građanske inicijative okupljene u ‘Zero Waste Hrvatska’ ponovo su upozorile  javnost na „posljedice nerazumnog forsiranja izgradnje regionalnih centara za gospodarenje otpadom te pozvale na odustajanje od tih “centara za smeće” te hitnu uspostavu kvalitetnih lokalnih sustava odvajanja, ponovne uporabe, kompostiranja i recikliranja otpada“. Protivljenje udruga, građana i ponekih stručnjaka/ političara izgradnji centara za gospodarenjem otpadom, a na drugoj strani njihovo zagovaranje od strane vlasti,  često se provlači kroz medije unazad dvije-tri godine. Tako se u javnosti stvorio dojam da se mora biti ili ZA ili  PROTIV tih famoznih centara. Međutim, i pored silne buke oko ove teme šira javnost većinom ne zna što bi se uopće trebalo raditi u centrima.

Kako su prvotno zamišljeni centri za gospodarenje otpadom? To su zapravo trebale biti lokacije koje su trebale zamijeniti postojeća brojna odlagališta komunalnog otpada gdje se do sada miješani komunalni otpad odlagao bez ikakve obrade. Za razliku od dosadašnjih smetlišta, odnosno rupa u zemlji gdje su komunalci prikupljeni otpad samo istovarivali, predviđeno je da centri osim odlagališnih polja budu opremljeni i postrojenjima u kojima će se ostatni otpad, praktički miješani komunalni otpad, pomoću mehaničko-biološke obrade (MBO) preraditi tako da se iz njega maksimalno izvuku još preostali korisni materijali.

Zvuči dobro, pa u čemu je onda problem?

  1. Upitan je planirani broj centara. Nacionalnim planom gospodarenja otpadom iz 2007.-2015. bila je predviđena izgradnja 13 centara za gospodarenje otpadom. Do danas su izgrađena samo dva, Kaštijun (Istra) i Marišćina (Rijeka), od kojih Kaštijun još ne radi. Ostali centri su još u “papirnatim” fazama, iako su županije još prije 10-tak godina osnovale poduzeća koja su trebala voditi projektiranje i izgradnju centara, ali im je većini centar ostao samo u imenu. Dakle, u praksi se pokazalo da je plan iz 2007. bio megalomanski i očigledno neizvodiv te su protivnici centara u pravu kada kažu da je nastao kaos u (ne)gospodarenju otpadom. Postavalja se pitanje, jeli bilo racionalnije da se krenulo s realnijim planom te da se umjesto 13 planirala izgradnja 4 centra koja bi pokrivala područja Dalmacije, Slavonije, Sjeverozapadne Hrvatske te Istre i Kvarnera. Nakon izgradnje i rada ova četiri velika regionalna centra, praksa bi pokazala je li taj broj dovoljan i zadovoljava li potrebe RH pa bi se eventualno moglo pristupiti izgradnji dodatnih centara i postrojenja.
  2. Upitna je vrsta MBO tehnologije koja je predviđena u centrima. Naime, cilj centra je da se iz miješanog ostatnog otpada izvuče što više korisnih sirovina. A što dobivamo MBO obradom na Kaštijunu i Marišćini. Nakon mehaničko-biološke obrade miješanog komunalnog otpada u Marišćini i Kaštijunu, osim nešto izdvojenog metalnog otpada, nastaju 2 glavna „proizvoda”: gorivo iz otpada (RDF) i biorazgradiva frakcija koja se odlaže na tzv. bioreaktorsko odlagalište. Problem RDFa je da je ono lošije kvalitete, jer ima nižu ogrijevnu vrijednost i povišenu razinu klora, te za njega nije lako naći povoljnog korisnika, u odnosu na SRF vrstu goriva iz otpada koja ima višu kalorijsku vrijednost i nižu razinu klora. Drugo, iako se na bioreaktorskom odlagalištu iz biorazgradivog otpada izdvoji nešto metana, ovaj postupak Europska komisija ne smatra reciklažom. Za preradu biorazgradivog otpada najprihvatljiva je tehnologija prerade anareobnom fermentacijom u kojoj se dobiva metan (energent) i ostatak digestat (gnojivo). Dakle, ulupalo se puno novca u tehnologiju koja otpad ne pretvara u nešto jako korisno te su protivnici centara potpuno u pravu kada kažu da je riječ o zastarjeloj tehnologiji.
  3. Smisao centara je obrađivanje samo OSTATNOG otpada, znači onog koji preostaje nakon što se primarnom selekcijom iz njega izdvoji reciklabilni otpad (papir, plastike, metal i sl). Međutim, u zadnjih 10 godina je većina komunalaca napravila jako malo vezano za izgradnju infrastrukture za obradu reciklabilnog otpada kako bi do centara došlo što manje miješanog otpada. Naime, neke vrste otpada nije dovoljno samo odvojeno prikupiti od građana. Što će primjerice komunalno poduzeće s punim kamionom izmješane plastike? Takva plastika nema nikakvu vrijednost i da bi ju preuzeli reciklažeri plastičnog otpada, plastika se prethodno mora sortirati po vrstama, samljeti i slično. I tu su u pravu protivnici centara kada kažu da treba hitno uspostaviti kvalitetne lokalne sustava odvajanja, ponovne uporabe, kompostiranja i recikliranja otpada.

Da li su onda u potpunosti u pravu udruge i pojedinci koji zagovaraju odustajanje od centara za gospodarenje otpadom? Ipak nisu…jer centri za gospodarenje otpadom nam itekako trebaju i to nije u suprotnosti s odvojenim sakupljanjem, ponovnom uporabom i reciklažom. Naime, uvijek ima otpada koji se ne može reciklirati i koji treba barem energetski iskoristiti. Odvajanje otpada na kucnom pragu je prvi korak, centri za obradu ostatnog otpada su zadnji korak. Uspješni primjer iz prakse je upravo Ljubljana, koju protivnici centara često navode kao pozitivan primjer, a koja nakon svih koraka od odvojenog sakupljanja preko ponovne uporabe i reciklaže ima i centar za gospodarenje ostatnog otpada s MBO tehnologijom.

I zaključno, iako se dosadašnja politika izgradnje centara pokazala neuspješnom, centri za obradu ostanog otpada su Hrvatskoj potrebni. Istovremeno, gradovi, općine, županije  trebaju se fokusirati na izgradnju infrastrukture za obradu odvojeno sakupljenog reciklabilnog otpada s ciljem izdvajanja od 50 % – 60 % korisnog otpada. U skladu s tim brojkama trebalo bi  “redizajnirati” broj i kapacitet centara.  Tehnologija koja se koristi trebala bi biti projektirana tako da se u centrima proizvodi što manja količina RDF goriva zbog upitnosti njegovog plasmana na tržištu kao i ekonomsko-ekološke isplativosti, a  biorazgradivu komponentu obrađivati anaerobnom fementacijom. Međutim, ovakav „redizajn“ trebao bi biti potkrepljen konkretnim brojkama, proračunama i projekcijama temeljenim na ekonomskoj isplativosti koja bi uzela u obzir sve parametre uključujući trošak izgradnje i rada postrojenja, troškove transporta do centara i slično kao i utjecaj svih parametara na okoliš. Ovakva detaljna analiza i usporedba najmanje dvije varijante sustava (primjerice 13 VS 4 ili 5 centara) trebala je biti odrađena prilikom izrade najnovijeg nacionalnog plana gospodarenja otpadom 2017. godine. To nije učinjeno. Opet smo dobili plan samo radi zadovljavanjan (EU) forme. A što će biti s realizacijom?