Proizvodnja jeansa i plastične ambalaže

Proizvodnja jeansa i plastične ambalaže

Međunarodna udruga za kruti otpad (International Solid Waste Association/ ISWA)  okupila je grupu stručnjaka koja se sastoji od proizvođača, dizajnera i stručnjaka za gospodarenje otpadom oko dvije specifične teme: proizvodnje jeans odjeće (Circular economy and jeans) i plastične ambalaže (Circular economy and plastic packaging). Cilj je bio napraviti preporuke za proizvodnju i potrošnju ovih proizvoda na više cirkularan način.

Za svaki od navedenih proizvoda napravljeno je 5 preporuka kao što je preporuka da se prilikom dizajniranja proizvoda razmotri uporaba jedne vrste materijala jer je takav proizvod puno lakše reciklirati, da se u plastiku treba dodavati puno manje aditiva, da se prilikom brandiranja proizvoda naglasak stavi na njihovu održivost (reciklabilnost) itd.

Preporuke su prikazane i u e-knjižicama, a možete ih pronaći na:  https://www.iswa.org/index.php?id=1529

 

(Ne)reciklaža starog namještaja u RH

(Ne)reciklaža starog namještaja u RH

Što se dešava sa starim namještajem u RH? Ormari, komode, police, stolovi, stolice, fotelje, kreveti, madraci gdje to sve završava? Osim starog namještaja koji odbacuju građani, veliki izvor ovog otpada su i hoteli na Jadranu koji prilikom renoviranja mijenjaju cjelokupni interijer.

U najlošijem scenariju stari namještaj završava na divljim odlagalištima po šumama i gorama diljem naše zemlje. U boljoj varijanti stari se namještaj prikuplja najčešće u sklopu povremenih ili prethodno dogovorenih akcija odvoza glomaznog otpada od strane komunalnih poduzeća ili ga građani sami dovoze na reciklažna dvorišta. U najboljoj pak opciji, stari namještaj koji je još u uporabljivom stanju, građani predaju poduzetnicima ili neprofitnim organizacijama koji ga sa ili bez manjih popravaka i prepravaka, vraćaju na tržište kao rabljene (second hand) proizvode. Primjer takvih udruga i poduzeća su REMAR  i PRE-KOM. Međutim, problem je sa starim namještajem koji više nije interesantan za popravak i ponovnu uporabu i koji treba “zbrinuti” na drugi adekvatan način.

Najčešći način na koji završi stari namještaj u Hrvatskoj je odlaganje na odlagalištima.  Prije nekoliko godina nakon tzv. akcije “velika čistka” koju je pokrenuo bivši ministar okoliša Zmajlović, kada je na odlagalištu Prudinec u Zagrebu zabranjeno odlaganje glomaznog otpada*, zabrebačka Čistoća sklopila je ugovor s tvrtkom CE-ZA-R za preuzimanje glomaznog otpada iz zagrebačkih reciklažnih dvorišta. Podaci o količinama ovako prikupljenog otpada i načinu njegova “zbrinjavanja” nisu javno objavljeni te je teško nagađati kolika količina** starog namještaja je tako prikupljena i na koji način je “zbrinuta”.

Niti “Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017.- 2022.” ne prepoznaje problem gospodarenja glomaznim otpadom niti ga posebno obrađuje u mjerama za unaprjeđenje sustava gospodarenja komunalnim otpadom. Ukoliko su autori i idejni tvorci Plana zamislili da bi se problem glomaznog otpada/ starog namještaja mogao riješiti samo uspostavom centara za ponovnu uporabu, držim da su precijenili navedenu mjeru.

Naime, bez obzira što ponovna uporaba i reparacija starog namještaja predstavlja mjeru koju maksimalno treba podržati i potaknuti, tone i tone starog namještaja koji nitko više ne želi koristiti ostaju neriješeni problem.

Stari namještaj sastavljen je od više vrsta materijala kao što je drvo, ljepljena iverica premazana plastičnom folijom, spužva, tekstil, metal. Sve su ovo,osim metala koji se može izdvojiti, gorivi materijali i kao takvi pogodni za proizvodnju goriva iz otpada. Tako se primjerice u Sloveniji stari namještaj, zajedno s drugim gorivim materijalima, u postrojenjima za mehaničko – biološku obradu (MBO) otpada pretvara u gorivo iz otpada. U RH gorivo iz otpada za sada proizvodi Županijski centar za gospodarenje otpadom Marišćina, CIOS MBO d.o.o. i Univerzal d.o.o., dok postrojenja za reciklažu drvenog namještaja ne postoje.

Zbog sadržaja opasnih kemikalija u drvenom namještaju njegova  pretvorba u gorivo ima za posljedicu i negativan utjecaj na okoliš zbog emisija u zrak štetnih tvari te reciklaža starog namještaja, u smislu proizvodnje sekundarne sirovine za proizvodnju novih predmeta, sigurno predstavlja ekološki prihvatljiviju opciju.

Međutim, reciklaža starog namještaja ne predstavlja ekonomski samoodrživu djelatnost zbog visokih troškova odvojenog prikupljanja, sortiranja, usitnjavanja i slično te je potrebno razmotriti modele koji bi mogli potaknuti ovu djelatnost. Upravo objavljena studija “Mogućnosti za kružnu ekonomiju u sektoru namještaja” (Eunomia: “Circular Economy Opportunities in the Furniture Sector”)  donosi detaljan pregled mogućnosti i postojećih praksi unutar EU u sektoru ponovne uporabe i reciklaže namještaja.

Jedan od modela mogao bi biti i uvođenje sustava proširene odgovornosti proizvođača kakav je u RH već uspostavljen za otpadne gume, vozila, baterije, ambalažu i elektroniku koji su proglašene posebnom kategorijom otpada.

Sustav proširene odgovornosti proizvođača bi značio da bi uvoznici namještaja i trgovci repromaterijala za proizvodnju namještaja, uplaćivali određenu naknadu za gospodarenje otpadnim namještajem prema količini novog namještaja stavljenog na tržište. Tako prikupljeni novac trošio bi se za pokrivanje troškova odvojenog prikupljanja odnosno prijevoza starog namještaja od posjednika do postrojenja za pripremu za reciklažu (sortiranje, odvajanje materijala po vrstama, usitnjavanje). Međutim, postojeći sustav gospodarenja posebnim kategorijama otpadom kojim upravlja Fond za zaštitu okoliša trebao bi se zamijeniti sustavom u kojem će operativni dio voditi organizacije koje su osnovane i kontrolirane od strane upravo onih koji financiraju sustav, u ovom slučaju od strane proizvođača i uvoznika namještaja i repromaterijala.  Uloga države trebala bi biti samo uspostava regulatornog okvira koji će propisati ciljeve i obveznike financiranja i organizacije sustava gospodarenja otpadnim namještajem, dok će iznose naknada, odabir dionika u sustavu (sakupljača, oporabitelja), tehnologije i ostala “pravila igre” određivati spomenute organizacije.

Međutim,

Za početak država bi trebala uopće “osvijestiti” problem gospodarenja otpadnim namještajem, prikupiti podatke o količinama i načinu na koji se isti trenutno “zbrinjava” u RH.  Takva analiza bi sigurno dovela do zaključka da je riječ o otpadu koji bi se trebao proglasiti posebnom kategorijom otpada i za koji bi se trebao donijeti regulatorni okvir koji bi imao za cilj organizirani sustav oporabe starog namještaja.

 

 

*Unutar glomaznog otpada prema procjeni organizacije WRAP, 40 % otpada je stari namještaj

** Hrvatske agencije za okoliš i prirodu prikuplja podatke o količinama otpada po vrstama koje godišnje prikupljaju komunalna poduzeća.

Zašto se u Zagrebu ne odvaja biootpad iz kućanstava?

Zašto se u Zagrebu ne odvaja biootpad iz kućanstava?

U Zagrebu nije organizirano odvojeno prikupljanje biotpada iz kućanstava odnosno otpada od hrane i ostalog kuhinjskog otpada. Sav naš biootpad iz kućanstva završava u miješanom komunalnom otpadu koji se odlaže na odlagalištu Prudinec, u naselju Jakuševac. Na ovaj način Zagrebački Holding (Čistoća) krši zakon jer je Zakonom o održivom gospodarenju otpadom iz 2013. godine propisano da su komunalna poduzeća dužna organizirati prikupljanje biorazgradivog komunalnog otpada putem spremnika od pojedinih korisnika i prevesti ga do ovlaštene osobe za obradu. No, kod nas je normalno da javna poduzeća, za razliku od privatnih, ne moraju poštivati zakone niti plaćati kazne.

Nije bolja situacija niti u drugim dijelovima Hrvatske osim časnih izuzetaka iz Međimurja; komunalnih poduzeća iz Preloga i Čakovca koji odvojeno prikupljaju biootpad iz kućanstva i obrađuju ga u kompostanama. Prema podacima iz Plana gospodarenja otpadom Republike Hrvatske, u 2015. godini na odlagališta u RH je odloženo 828.564 t biorazgradivog otpada dok nam je prema obavezama koja proizlazi iz EU zakonodavstva do kraja 2016. bilo dozvoljeno odlaganje samo 378.088 t. Znači da kao država stojimo jako loše s ispunjavanjem svojih obaveza po pitanju gospodarenja bioragradivim otpadom.

Pravilnikom o odlagalištima otpada propisano je da sva postojeća odlagališta otpada u Republici Hrvatskoj moraju ispuniti stroge zahtjeve, koji uključuju i zabranu odlaganja otpada koji nije prethodno obrađen i koji sadrži količine organskog ugljika iznad dopuštenih, do 31. prosinca 2018. godine, što bi značilo da odlagalište Prudinec i sva ostala slična neće biti legalna nakon tog datuma.  Vidimo da s gospodarenjem biootpadom stojimo jako loše, da komunalna poduzeća ne poštuju zakon, da nas stišću rokovi.

Da bi imalo smisla odvojeno prikupljati biootpad potrebno je osigurati njegovu obradu (reciklažu). Učinkovit način za obradu biootpada je anaeroebna fermentacija u bioplinskim postrojenjima. Kao produkti nastaju bioplin i ostatak – digestat. Bioplin se može koristiti za proizvodnju električne i toplinske energije u kogeneracijskim postrojenjima, kao stlačeni prirodni plin  (CNG – Compressed Natural Gas)  – biogorivo za vozila ili se može (pročišćen) priključiti na gradsku plinsku mrežu. Uporabom bioplina kao obnovljivog izvora energije doprinosi se i smanjenju emsija CO2 iz fosilnih goriva. Digestat se koristi kao stabilizirano gnojivo na  poljoprivrednim površinama. Na ovaj način brojni europski gradovi rješavaju problem biotpada iz kućanstava.  Zvuči odlično, idemo sav biootpad odvojiti i umjesto na skupa problematična odlagališta preusmjetriti na bioplinska postrojenja te još  pri tom dobiti energiju, gnojivo, smanjiti emisije CO2. Međutim, ….

Prema predstudiji izvodljivosti „Proizvodnja bioplina iz organskog dijela komunalnog otpada u gradu  Zagrebu“ autora Dinka Sinčića i Bojana Ribića procjenjuje se da u Zagrebu nastaje 70 000 t/ god. biootpada što bi bilo dovoljno za bioplinsko postrojenje snage preko 2MW. Procjenjena vrijednost izgradnje bioplinskog postrojenja je 6 000 000 EUR-a. Zaključak ove predstudije je da za konačnu odluku o tipu postrojenja koje bi bilo najekonomičnije treba najprije izraditi cjelovita i složena ekonomska analiza.

Da li je uopće Grad Zagreb krenuo u izradu studije izvedivosti bioplinskog postrojenja nije poznato, ali je jasno da je za izgradnju infrastrukturnog projekta kao što je bioplinsko postrojenje koje bi obrađivalo biootpad iz Zagreba potrebno jako puno prethodne papirologije; studija izvedivosti, planova gospodarenja otpadom, izmjena prostorne planske dokumentacije, okolišnih dozvola, procjena utjecaja na okoliš, informiranja javnosti itd., a to su procesi koji kod nas traju godinama. Nije izgledno dakle da bi Zagreb kroz godinu-dvije mogao dobiti bioplinsko postrojenje, a time niti riješiti problem gospodarenja biootpadom.

U ovom trenutku bilo bi važno da struka odgovori na pitanje da li bi se umjesto čekanja na izgradnju novog bioplinskog postrojenja mogli iskoristiti i kapaciteti već postojećih bioplinskih postrojenja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.  Ukoliko je to tehnički izvedivo i ukoliko bi se s vlasnicima bioplinskih postrojenja dogovorili komercijalni uvjeti, to bi značilo da bi već sutra zagrebačka Čistoća mogla početi organizirano odvojeno prikupljati biootpad od kvarta do kvarta i voziti na obradu u već postojeća bioplinska postrojenja.

Umjesto čekanja na megalomanska cjelovita rješenja koja se serviraju kroz planove gospodarenja otpadom, a koja u konačnici često predstavljaju samo mrtva slova na papiru s projektima upitne realizacije, a za čiju (ne)realizaciju nitko nije niti odgovoran, ne bi li trebali krenuti korak po korak, započeti prikupljati biootpad kvart po kvart te megalomanska rješenja zamijeniti parcijalnim, ali konkretnim koja će ipak dati neke opipljive rezultate. Na kraju dana umjesto velebnih studija i planova po ladicama gradskih ureda i ministarstava, moći ćemo reći da smo iz komunalnog otpada izdvojili x kg biotpada od kojeg smo proizveli y m3 bioplina.

A studije i planove mogu se uvijek raditi paralelno s praksom i to puno kvalitetnije i realnije jer bi u praksi bilo kakav sustav već dao određene rezultate, iskustva i smjernice. Postojeća politika ne-činjenja, ne-donošenja odluka i čekanja nekih viših planova i odluka pokazala se potpuno promašenom.

 

 

Natječaj Europske komisije za poticanje kružne ekonomije

Natječaj Europske komisije za poticanje kružne ekonomije

Europska komisija objavila je natječaj za projekte koji potiču kružnu ekonomiju u sektoru malog i srednjeg poduzetništva (MSP). Na natječaj se mogu prijaviti (MSP) potporne organizacije, tijela regionalne samouprave te poduzeća koja proizvode održive proizvode i usluge u svrhu pronalaženja novih partnera i ekspanzije na nova tržišta.  Zainteresirani subjekti trebaju poslati pismo interesa do 18. rujna 2017. godine putem digitalne aplikacije na stranici http://ec.europa.eu/environment/funding/circular-economy-smes/, a za dodatna pojašnjenja upite slati na email ENV-PILOT-PROJECT@ec.europa.eu

Europska komisija poziva poduzetnike pružatelje „cirkularnih“ rješenja (npr. eko inovacijski proizvodi, procesi, usluge, tehnologije, poslovni modeli, sheme i drugi instrumenti kojima se doprinosi razvoju kružne ekonomije) da se prijave na ovaj natječaj  u cilju dobivanja potpore u smislu povezivanja sa zainteresiranim partnerima i daljnjeg širenja tržišta njihovih poizvoda i usluga.

Sudjelovanjem u projektu MSP potporne organizacije, kao što su sektorska i industrijska udruženja, mreže, komore, udruge i agencije koje se bave poticanjem i podrškom MSP sektoru, dobivaju trening i edukaciju iz područja EU financijskih instrumenata koja financiraju „cirkularna“ rješenja (npr. Horizon 2020, Life), EU nefinancijskih instrumenta za promociju kružne ekonomije (npr. EU Ecolabel, sustav EMAS, EU sheme za verifikaciju okolišnih tehnologija, zelena javna nabava, indikatori za sektor graditeljstva) i ostalih “cirkularnih” poslovnih modela .

Za tijela lokalne uprave uključena u projekt predviđeno je savjetovanje iz područja efikasnosti resursa, eko inovacija i kružne ekonomije.

PROJEKT MOVECO ZA RAZVOJ KRUŽNE EKONOMIJE U PODUNAVSKIM REGIJAMA

PROJEKT MOVECO ZA RAZVOJ KRUŽNE EKONOMIJE U PODUNAVSKIM REGIJAMA

Tera tehnopolis d.o.o. iz Osijeka poziva istraživačko-razvojne (R&D) institucije i poduzetnike za sudjelovanje u projektu MOVECO koji financira Europska komisija kroz program Interreg, Danube Transnational Programme. Traže se istraživači koji provode projekte vezane uz cirkularnu ekonomiju te poduzetnici s primjerom dobre prakse iz ovog područja. Cilj je zajedničkom suradnjom iskoristiti potencijal cirkularne ekonomije u državama Dunavske regije čime bi se ojačala konkurentnost, potaknula sigurnost opskrbe, ostvario ekonomski rast te otvorila nova radna mjesta. Kontakt: Ivona Mrva,
Tera Tehnopolis d.o.o, Tel.: +385 (0) 31/251-014, imrva@tera.hr

Što će se rješiti reciklažnim dvorištima? Jako malo.

Što će se rješiti reciklažnim dvorištima? Jako malo.

Već smo pisali o natječaju Fonda za zaštitu okoliša za izradu projektne dokumentacije i izgradnju reciklažnih dvorišta. Osim što smo ustanovili da de facto ovi natječaji predstavljaju nagradu onim gradovima i općinama koji nisu postupili prema zakonu i samostalno organizirali svoja reciklažna dvorišta, postavlja se i pitanje što će se to riješiti u gospodarenju otpadom ako baš i svaka općina/grad konačno uspostavi reciklažno dvorište.

Što su zapravo ta famozna reciklažna dvorišta? Iako im ime govori da se tamo nešto reciklira to nije točno. Reciklažna dvorišta su ograđene lokacije s dvadesetak ili manje/više kontejnera u koje građani odlažu razvrstani otpad. Kada se ti kontejneri napune društva koja upravljaju reciklažnim dvorištima te pune kontejere predaju ovlaštenim sakupljačima odnosno obrađivačima otpada. Dakle, nema tu još nikakve reciklaže.

Međutim, ono što je veći problem je da se sakupljanje korisnog otpada baziranog na reciklažnim dvorištima zasniva na tzv. “bring sistemu” odnosno na dobroj volji građana da vrijedno svoj otpad razvrstavaju doma, slože ga u auto i dovezu do reciklažnog dvorišta. Zapitajte se koliko ljudi od 10 koje poznajete koristi reciklažna dvorišta. Da li ga vi koristite? Što dobiju zauzvrat ljudi koji svoj otpad voze u reciklažna dvorišta. Da li im je možda manji račun za smeće? Da li im je to obaveza? Odgovor je naravno negativan.

Dakle, u situaciji kada Hrvatska debelo kasni u postizanju ciljeva odvojenog sakupljanja biorazgradivog otpada jer na odlagališta odlažemo više od 300 000 tona biorazgradivog otpada nego što bi smjeli, dok papira, metala , plastike i stakla iz kućanstva prikupimo između 15 i 20 %, a cilj nam je 50 % do 1. siječnja 2020, mi sustav temeljimo na reciklažnim dvorištima čijim će se radom, iz gore navedenih razloga, zanemarivo povećati udio odvojeno sakupljenog otpada.

Još u siječnju 2016. u dokumentu koji je izradila EU Komisija* koji za cilj imao pomoći pojedinim EU državama da sustignu EU ciljeve u gospodarenju otpadom u dijelu koji se odnosi na preporuke za poboljšanje stoji između ostalog i sljedeće:  ” ..in many places the collection system (in Croatia) is dependant upon bring services, which do not perform as well as the door to door system..”.

Novac prikupljen zelenim oporezivanjem i iz EU fondove trebamo koristiti inteligentno odnosno da za uloženi novac izvučemo što više konkretne koristi. Novac se treba uložiti u sustav spremnika koji će mjeriti stvarnu količinu otpada koju građani odlažu u spremnike kako bi ih se cijenom proporcionalom količini otpada koji odlažu potaknulo da što više korisnog otpada razvrstavaju, u opremu i vozila koja će se umjesto na “bring sustavu” zasnivati na prikupljanju otpada od vrata do vrata (“door to door sustav”) te sortirnicama i pogonima za osnovnu obradu otpada.

* http://ec.europa.eu/environment/waste/framework/support_implementation.htm

In January 2016, the European Commission met with representatives from eight Member States (Croatia, Cyprus, Hungary, Ireland, Malta, Portugal, Slovenia and Spain) to discuss the main lessons learned from the 2014-2015 compliance promotion exercise on municipal waste management. The objective of the exercise was to assess waste management policy in selected Member States and help them get on track towards meeting the EU waste targets, as part of Europe’s transition to a more circular economy.
Prihodi RH od “oporezivanja onečišćenja” u odnosu na BDP najviši u EU

Prihodi RH od “oporezivanja onečišćenja” u odnosu na BDP najviši u EU

U dokumentu EU Komisije Pregled aktivnosti u području okoliša u EU-u, Izvješće za Hrvatsku, iz veljače 2017. godine, Komisija je analizirala i namete povezane s okolišem u EU-28. U izvješću stoji da su u 2014. godini prihodi RH od nameta povezanih s okolišem (oporezivanje onečišćavanja i upotrebe resursa) iznosili 3,86 % BDPa, dok je prosjek EU 2,46 %. Tako prihodi od nameta povezanih s okolišem u 2014. iznose 10,51 % ukupnih prihoda od poreza i doprinosa za socijalno osiguranje (prosjek EUa je 6,55 %). S tako visokim udjelom parafiskalnih nameta nalazimo se na visokom 2. mjestu u EU, odmah iza Slovenije. Međutim, ako istovremeno uzmemo u obzir činjenicu da se Slovenija nalazi na drugom mjestu u EU po stopi recikliranja komunalnog otpada (61 %), a Hrvatska na začelju sa 17 % stope recikliranja komunalnog otpada, lako izvlačimo zaključak da Hrvatska s tako visokim “zelenim oporezivanjem” vrlo neučinkovito troši “zeleni” novac.  

U namete povezane s okolišem ubrajaju se “energetske” takse koje se plaćaju na goriva i struju, “transportne” takse povezane s registracijom vozila  i takse povezane s onečišćenjem i resursima. Takse povezane s onečišćenjem uključuju takse koje se odnose na emisije u zrak i naknade koje plaćaju proizvođači i uvoznici ambalaže, baterija, vozila, EE opreme, ulja, guma i baterija koje se plaćaju Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Takse povezane s resursima su nameti za zaštitu i korištenje voda koje se plaćaju Hrvatskim vodama. Prema podacima EU Komisije prema udjelu nameta povezanih samo s onečišćenjem i resursima (isključujući “energetske” i “transportne” takse) u odnosu na BDP, a koji se plaćaju Fondu i Hrvatskim vodama, u 2013. godini bili smo na 1. mjestu u EU odnosno udio ovih nameta u odnosu na BDP bio je 5 puta veće od EU-28 prosjeka. Dakle, možemo konačno reći da smo u nečemu prvi u okolišnom sektoru na nivou EU.

Slika prikazuje ukupne okolišne takse (environmental taxes) kao postotak BDPa kao i udio ekoloških taksi grupiranih u tri kategorije (energy, transport i pollution & resources). Hrvatska je prikazana zeleno, a EU prosjek crveno.*

zeleni porezi EU

Trend visokih okolišnih nameta i dalje raste. Prema podacima Eurostata ukupni iznos okolišnih nameta u Hrvatskoj u 2013. god. iznosio je 1,524.00, u 2014. god. 1,661.39, u 2015. godini 1,800.00 miliona eura.  http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=env_ac_tax&lang=en

Da zaključimo, u Hrvatskoj je visina okolišnih naknade koje se slijevaju u državne institucije obrnuto proporcionalna količini recikliranog otpada. Okolišni nameti visoki, stope recikliranja niske.

 

* Eunomia Research and Consulting, IEEP, Sveučilište u Aarhusu, ENT, 2016. Studija o procjeni potencijala ekološke fiskalne reforme u EU-28.