Tekstil

Tekstil

Pojmovi nusproizvoda i ukidanja statusa otpada (tzv. end of waste statusa) uvedeni su u područje gospodarenja otpadom i definirani Direktivom o otpadu 2008/98/EC [   (dalje u tekstu Direktiva). Do tada se o pitanju je li neka tvar ili predmet otpad određivalo na temelju definicije otpada koja je bila sadržana u direktivama o otpadu: „otpad je svaka tvar ili predmet koju posjednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti“. Zbog nejasnoće ove definicije odnosno nejasnoće pojma „odbaciti“ na tržištu i općenito u gospodarstvu EU ali i Republike Hrvatske često je dolazilo do razlike u tumačenju da li određena tvar ili predmet ima ili nema status otpada. Razlike u tumačenju odnosile su se najviše na promet tvari i predmeta koje se koriste kao sekundarne sirovine.

Stoga se pojavila potreba da se pojasni definicija otpada odnosno da se odrede precizniji kriteriji za određivanje kad neka tvar ili predmet ima statusa otpada što je rezultiralo propisivanjem uvjeta i kriterija koje moraju zadovoljiti nusproizvodi ili tvari i predmeti koji nastaju oporabom otpada da bi se proglasili proizvodom odnosno sirovinom koja nema status otpada.[1]. Osim pojašnjenja definicije otpada cilj uvođenja instituta ukidanja statusa otpada je ujednačavanje statusa sekundarnih sirovina u prekograničnom trgovanju na EU tržištu odnosno kreiranje transparentnijih tržišnih uvjeta. Ujedno se i smanjuje administrativni teret za reciklažnu industriju jer status otpada implicira dodatne troškove uključujući posebne zahtjeve za dozvole. Primjenjivo je za tijekove otpada i materijale koji ne predstavljaju veći rizik za zdravlje ljudi i okoliš pa se uvođenjem instituta ukidanja statusa otpada ne povećava potencijalni rizik za okoliš. Dodatno, sekundarne sirovine kojima se na ovaj način ukida status otpada najčešće se koriste u procesnoj /prerađivačkoj industriji za koju su mjere zaštite okoliša već propisane direktivama koje reguliraju industrijske emisije.

Institut ukidanja statusa otpada nije primjenjiv za tvari i materijale koji predstavljaju potencijalnu opasnost za okoliš i zdravlje ljudi jer ostanak tih tvari u statusu otpada stvara okvire za minimalizaciju odnosno bolju kontrolu potencijalno štetnog utjecaja na okoliš i zdravlje ljudi.

Tekstilni ostatak iz industrije kao nusproizvod 

Zakon o održivom gospodarenju otpadom [ (dalje u tekstu: Zakon) definirao je nusproizvode kao tvari ili predmete koji nastaju kao rezultat proizvodnog procesa čiji primarni cilj nije proizvodnja te tvari ili predmeta i kojima je osigurana neka buduća korisna (zakonita) uporaba. Prema članku 14. Zakona da bi proizvodni ostatak bio nusproizvod moraju biti zadovoljeni sljedeći uvjeti:

(a)       daljnja uporaba tih tvari ili predmeta je osigurana;

(b)       tvar ili predmet mogu se upotrijebiti izravno, bez dodatne obrade osim uobičajenim           industrijskim postupcima;

(c)       tvar ili predmet nastaje kao sastavni dio proizvodnog procesa i

(d)       daljnja uporaba tvari ili predmeta je u skladu s propisima, tj. tvar ili predmet ispunjava sve relevantne zahtjeve u pogledu proizvoda, zaštite okoliša i zaštite zdravlja za tu konkretnu uporabu i neće dovesti do ukupnih štetnih učinaka na okoliš ili zdravlje ljudi.

Ukoliko nije zadovoljen neki od navedenih uvjeta smatra se da je proizvodni ostatak otpad. Člankom 14. Zakon je također propisao obavezu tvrtkama da se upišu u Očevidnik nusproizvoda kojeg vodi Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, čime im se potvrđuje da njihov proizvodni ostatak ne ulazi u sferu otpada. Nusproizvodi su dakle tvari i predmeti (proizvodni ostaci) koji nikad nisu postali otpad, a upisom u Očevidnik nusproizvoda na neki način legaliziraju svoj status sirovine koja nema status otpada.

Da bi se ostatak iz tekstilne industrije mogao smatrati nusproizvodom posjednik takvog ostatka treba dokazati da tekstilni ostatak nastaje kao sastavni dio njegovog proizvodnog procesa. Primjer za takve ostatke su ostaci prerađenih i neprerađenih tekstilnih vlakana, otpadni krajevi, škartna tkanina od staklenih vlakana koja je nastala u procesu tkanja bez dodatne obrade i slični ostaci iz tekstilne proizvodnje. Naprotiv, tekstil koji se koristi za čišćenje uređaja i opreme u nekom proizvodnom procesu ne može se proglasiti nusproizvodom. Nadalje, posjednik treba dokazati da ima sigurnog kupca koji taj ostatak koristi u svom proizvodnom procesu kao sirovinu ili dodatak osnovnoj sirovini za proizvodnju novog tekstilnog proizvoda, kao što je na primjer proizvodnja filca ili punila za jastuke, madrace, sjedalice za stolice, štep deke i navlake. Posjednik tekstilnog nusproizvoda treba dokazati i da njegov nusproizvod zadovoljava sve zahtjeve u pogledu proizvoda i da odgovara specifikaciji budućeg korisnika tekstilnog nusproizvoda. Kako u Republici Hrvatskoj ne postoji poseban propis koji regulira uporabu tekstilne sekundarne sirovine to bi posjednici tekstilnog nusproizvoda trebali stavljati na tržište tekstilnu sekundarnu sirovinu u skladu s propisima koji reguliraju tehničke zahtjeve za proizvode i ocjenjivanje sukladnosti odnosno Pravilnikom o sirovinskom sastavu i nazivima tekstila [. U Očevidnik nusproizvoda nije moguće upisati tekstilni ostatak ako postoji sumnja da je tekstilni proizvodni ostatak onečišćen tvarima koje mogu u daljnjoj uporabi ugroziti okoliš ili zdravlje ljudi, a posjednik putem odgovarajuće analize ili stručnog mišljenja ne dokaže suprotno.

Prednost upisa u Očevidnik nusproizvoda je da proizvođači tekstila više nisu u obavezi voditi evidencije o otpadu za tekstilni ostatak, očevidnike, prateće listove, izvještaje u Registar onečišćavanja okoliša te ostalu dokumentaciju koja je propisana za otpad, čime smanjuju svoje administrativno opterećenje. Posjednici tekstilnog ostatka koji ima status nusproizvoda imaju i veći izbor potencijalnih kupaca budući da se sa statusom otpada tekstilna sirovina može prodati/predati samo trvtkama koje imaju dozvolu za gospodarenje otpadom, a tekstil se kao nusproizvod može prodati i prerađivačkoj industriji koja nije u sustavu gospodarenja otpadom.

Kada tekstil nastao oporabom tekstilnog otpada prestaje biti otpad?

Za razliku od nusproizvoda institut ukidanja statusa otpada primjenjuje se na materijale koji su proglašeni otpadom, ušli su u sustav gospodarenja otpadom, ali su oporabom postali spremni za uporabu kao sirovina u novom proizvodnom procesu ili se mogu direktno koristiti kao zamjena za druge materijale koje bi inače trebalo uporabiti za tu svrhu. Riječ je o materijalima koji se ne mogu smatrati proizvodima u užem smislu jer za njih ne postoje tehnički propisi, standardi i norme koji se propisuju za proizvode te nisu nastali u proizvodnoj industriji koja kao sirovinu može koristiti i sirovine koje nisu nastale iz otpada.

Člankom 15. Zakona prenesene su odredbe članka 6. Direktive o otpadu o prestanku statusa otpada u slučaju kada je otpad prošao odgovarajući postupak oporabe i ako udovoljava posebnim kriterijima utvrđenim u skladu sa sljedećim uvjetima:

(a)       tvar ili predmet uobičajeno se koriste za posebne namjene;

(b)       za takvu stvar ili predmet postoji tržište i potražnja;

(c)       tvar ili predmet ispunjavaju tehničke zahtjeve za posebne namjene i zadovoljavaju postojeće propise i norme koje važe za proizvode;

(d)       uporaba tvari ili predmeta neće dovesti do ukupnih štetnih učinaka na okoliš ili zdravlje ljudi.

Iako je Europska komisija još Direktivom o otpadu iz 2008. godine najavila donošenje specifičnih kriterija za ukidanje statusa otpada za tekstilne materijale nastale oporabom tekstilnog otpada to do sada nije učinjeno. Dodatkom V. Pravilnika o nusproizvodima i ukidanju statusa otpada [ (dalje u tekstu: Pravilnik) propisani su posebni kriteriji za ukidanje statusa otpada za određene materijale nastale oporabom otpada, a to su: kompost, anaerobni digestat, gorivo iz otpadnog ulja, biogorivo za prijevoz, čvrsto biogorivo, građevni proizvodi te tvari ili predmete koji će se koristiti u svrhu za koju su proizvedeni (rabljeni proizvodi). Međutim, Pravilnik nije definirao kriterije za ukidanje statusa otpada za tekstilnu sirovinu nastalu oporabom tekstilnog otpada.

Oporabom tekstilnog otpada postupkom R3 – recikliranje/ obnavljanje otpadnih organskih tvari nastaje sekundarni tekstilni regenerat koji se koriste kao sirovina za proizvodnju gotovih tekstilnih proizvoda koji su sastavni dio madraca, fotelja, automobila, raznih izolacijskih materijala i slično. Kako za tekstilnu sirovinu nastalu iz otpada nisu doneseni posebni kriteriji ni na EU niti na nacionalnoj razini, proizlazi da za sekundarni tekstilni regenerat nije moguće administrativno ukinuti status otpada te da bi se na tržištu trebala prodavati kao sirovina sa statusom otpada.

Prema raspoloživim podacima u Republici Hrvatskoj trenutno nema proizvođača recikliranog tekstilnog agregata već se za potrebe prerade i proizvodnje tekstilnih proizvoda isti uvozi. Iako za sekundarni tekstilni agregat ne postoje tehnički standardi i norme ovaj materijal se prema dostupnim podacima uvozi kao sirovina koja nema status otpada što nije u skladu s odredbama Direktive koja se odnosi na ukidanje statusa otpada. Iz gore navedenog proizlazi da bi ovo područje trebalo regulirati uvođenjem posebnih kriterija za ukidanje statusa otpada za tekstilnu sirovinu nastalu oporabom otpada koja bi između ostalog propisala koje vrste tekstilnog otpada se mogu koristiti u postupku oporabe te koje standarde kvalitete treba zadovoljiti sekundarni tekstilni regenerat koji nastaje oporabom.

Pravilnik predviđa ukidanje statusa otpada za tekstil samo za slučaj oporabe postupkom „priprema za ponovnu uporabu“ otpada ključnog broja 20 01 10 – odjeća i to za slučaj korištenja za istu svrhu za koju je odjeća i proizvedena. Postupak pripreme za ponovnu uporabu definiran je Zakonom kao postupak oporabe kojima se proizvodi ili dijelovi proizvoda koji su postali otpad provjerom, čišćenjem ili popravkom pripremaju za ponovnu uporabu bez dodatne prethodne obrade. U praksi riječ bi bila o otpadnoj odjeći koja se proglasi otpadom odnosno uđe u sustav gospodarenja otpadom predajom komunalnim poduzećima ili drugim sakupljačima tekstilnog otpada, a potom se nakon što se prepravkom ili čišćenjem ili samo provjerom utvrdi da se odjevni predmet može koristiti u postojećem stanju, isti vraća na tržište sa statusom rabljenog proizvoda te se može prodavati na tzv. second hand tržištu. Međutim, kako Pravilnikom nije predviđeno ukidanje statusa otpada za druge vrste tekstilnog otpada, primjer ključni broj 15 01 09 – tekstilna ambalaža, 15 02 02 – tkanine za brisanje i zaštitna odjeća, 20 01 11 – tekstil iz kućanstva kao što su zavjese, posteljina i tepisi, proizlazi da se ove vrste otpada kada jednom postanu otpad, bez obzira na svoju uporabnu vrijednost, ne mogu vratiti na tržište kao rabljeni proizvodi koji nemaju status otpada. To u praksi znači da komunalna poduzeća i reciklažna dvorišta koja primjerice zaprime kućni tekstil kao otpad isti ne mogu dalje prodavati fizičkim osobama kao niti pravnim osobama koje nemaju dozvolu za gospodarenje otpadom.

Zaključak

Iz svega navedenog proizlazi da je u suradnji sa strukom potrebno revidirati propise iz područja gospodarenja otpadom koji se odnose na ukidanje statusa otpada i vraćanje na tržište proizvoda koji su ušli u sustav gospodarenja otpadom ali se pripremom za ponovnu uporabu mogu ponovo koristiti u izvornu ili sličnu namjenu, a sve u cilju poticanja i promocije ponovne uporabe proizvoda.

[1] Direktiva 2008/98/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća o otpadu i ukidanju određenih direktiva (SL L 312, 22. 11. 2008.), čl. 6.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s