U Vinkovcima smo 19. rujna održali prvi u nizu planiranih kratkih seminara pod nazivom Građevinski otpad: Recikliranje, nasipavanje, ukidanje statusa otpada. Na seminaru u Vinkovcima sudjelovali su predstavnici tvrtki koje se bave rušenjem, građenjem te oporabom građevnog otpada te predstavnici lokalne i regionalne samouprave iz Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije, dok su u Požegi sudionici bili iz Slavonsko-brodske i Požeško-slavonske županije.
Kroz predavanja i diskusiju napravili smo presjek obaveza vezanih za građevni otpad, a koji proizlaze iz propisa koji su stupili na snagu u zadnje dvije godine; Zakon o gospodarenju otpadom (2021.), Pravilnik o gospodarenju otpadom (2022.), Pravilnik o ukidanju statusa otpada (2023.) te pokušali pojasniti sljedeće teme: Oporaba građevnog otpada i proizvodnja recikliranih agregata. Koja odobrenja su potrebna za nasipavanje oporabljenog građevnog otpada? U kojim slučajevima je potrebno ishoditi ukidanje statusa otpada?
Od sudionika skupa smo saznali da plasman oporabljenog građevnog otpada u svrhu nasipavanje nije problem odnosno da za njega postoji tržište i potražnja. Međutim, prisutni su problemi s kojima se susreću oporabitelji.
Propisi su prekomplicirani i u jednom dijelu neprovedivi u praksi
Najbolji primjer za to je nasipavanje građevnog otpada. Za jednostavno nasipavanje kao što je nasipavanje poljskih i šumskih puteva, krajobrazno uređenje i nasipavanje iskopa nije potrebno ishoditi dozvolu za gospodarenje otpadom, već je propisan upis u Očevidnik oporabitelja. Međutim županije, koje su nadležne za upis u Očevidnik oporabitelja, ne upisuju tvrtke koje obavljaju oporabu otpada postupkom nasipavanja u ovaj Očevidnik jer je jedan od općih uvjeta za upis i akt za uporabu.
U slučaju postupka oporabe nasipavanjem nije moguće ispuniti uvjet raspolaganja građevinom koja ima akt za uporabu jer se građevni otpad oporabljuje nasipavanjem u svrhu izgradnje ili popravka seoskih, poljskih i šumskih putova, pristupnih cesta i za slične projekte za koje niti nisu propisani akti o gradnji.
Osim problema nepostojanja akta za uporabu, postavlja se i pitanje koji je smisao financijskog jamstva za postupke nasipavanja. Za izračun financijskog jamstva koristi se količina otpada koja je dopušteno da se nalazi na lokaciji gospodarenja otpadom, a to za postupak nasipavanja primjerice seoskog puta nema smisla jer se otpad upravo nasipavanjem oporabljuje i više se ne smatra otpadom.
Stoga, tvrtkama koje žele legalno oporabiti građevni otpad nasipavanjem preostaje da materijal za nasipavanje upišu u Očevidnik ukidanja statusa otpada. Međutim, tu nastaje problem jer se materijal za nasipavanje može upisati u Očevidnik ukidanja statusa otpada jedino na način da se prijavi točno određena količina za točno određen konkretan projekt. Imajući u vidu koliko dugo se rješavaju postupci ukidanja statusa otpada u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, a građevinski projekti imaju svoju puno bržu dinamiku, niti ovaj način „legalizacije“ nasipavanja nije provediv u praksi.
Na kraju proizlazi da je najbolje rješenje ispitati predrobljeni građevni otpad prema normama za reciklirane agregate i taj reciklirani agregat upisati u Očevidnik za ukidanje statusa otpada. I tu, dolazimo do zaključka da je jedini način da neka tvrtka iskoristi oporabljeni građevinski otpad za projekte jednostavnih nasipavanja za koje se oporabljeni građevinski otpad i najviše koristi i za koje nije niti potrebna građevinska dozvola niti građevni projekt, tako da ispita predrobljeni materijal prema tehničkim normama koje zahtijevaju i sustav kontrole tvorničke proizvodnje.
Zaključno, naši propisi koji uređuju najobičnije nasipavanje svedu se na to da bi za izravnati rupe na šumskom putu, oporabitelj morao ishoditi CE oznaku za reciklirani agregat te dokazati da predrobljeni materijal zadovoljava sva ona ispitivanja i kontrole kao što ih mora zadovoljiti agregat koji se koristi na nekom autoputu. Koliko se pri tome izgubi novaca i vremena za sva ta ispitivanja, sustave upravljanja kvalitetom da i ne govorimo.
Kao rezultat ovih neprovedivih pravila, većina građevnog otpada završava ili na divljim deponijama ili se iskoristi za nasipavanje koje se ne prijavljuje u službenim evidencijama pa stoga RH ne raspolaže točnim podacima o količinama oporabljenog građevnog otpada.
Što bi trebalo učiniti?
Trebalo bi maksimalno pojednostaviti pravila za nasipavanje građevnog otpada za jednostavne zahvate u prostoru. Ako je u pitanju inertni, mineralni građevni otpad oporabitelj bi trebao samo prijaviti nasipavanje lokalnoj upravi (komunalnom redaru) i/ili inspekciji zaštite okoliša, provesti nasipavanje i iskorištene količine građevnog otpada evidentirati kroz e-ONTO. Svi bi od ovakve jednostavne procedure imali koristi. No, kako se čini ova država ima fetiš na raznorazne očevidnike, registre i upisnike pa forma na kraju postane sama sebi svrhom, bez neke koristi u praktičnoj provedbi.
Slaba kontrola
Kao drugi veliki problem sudionici skupa su istaknuli slabu kontrolu postupanja s građevnim otpadom na gradilištima. Iako je barem formalno postupanje s građevnim otpadom propisano i kao dio glavnog projekta, nadzorni inženjeri u pravilu ne kontroliraju kako, koliko i gdje je završio građevni otpad. Dokazivanje kako je završio građevni otpad nije tema niti tijekom tehničkog pregleda u postupku ishođenja uporabne dozvole. Zaključeno je da dok nadzorni inženjeri ne počnu kontrolirati postupanje s građevnim otpadom na gradilištima, građevne tvrtke nisu primorane odvoziti građevni otpad na legalne lokacije.
Planiranje lokacija za građevni otpad
Jedan od glavnih kamena spoticanja pri dobivanju dozvola za gospodarenje bilo kojom vrstom otpada je nemogućnost dobivanja građevinske dozvole za lokaciju jer općine i gradovi u svojim prostornim planovima nemaju ucrtane lokacije na kojima se mogu obavljati djelatnosti vezane za gospodarenje otpadom. Ova problematika je istaknuta i na konferenciji “Obnova od potresa i građevni otpad u kružnom gospodarstvu” koju je 25. listopada ove godine organizirala HGK. Predstavnici Ministarstva graditeljstva su istaknuli da bi JLS-i trebali iskoristiti obavezu transformacije prostornih planova iz analognog u digitalni oblik kako bi ažurirali svoje prostorno planove u smislu dodavanja lokacija za gospodarenje građevnim otpadom.
Infrastruktura za građevni otpad
Glede infrastrukture, u Vukovarsko-srijemskoj županiji djeluje 5 tvrtki koje raspolažu mobilnim uređajima za obradu građevnog otpada, odlagalište u Vukovaru zaprima određene vrste građevnog otpada na zbrinjavanje, a u izgradnji je i reciklažno dvorište za građevni otpad od strane privatnog investitora na lokaciji između Vinkovaca i Nuštra.
U Osječko-baranjskoj županiji je 7 tvrtki koje raspolažu mobilnim uređajima za obradu građevnog otpada, 1 reciklažno dvorište za građevni otpad kojim upravlja komunalno poduzeće Unikom d.o.o., a jedino odlagalište u Belišću ima dozvolu za preuzimanje građevnog otpada na zbrinjavanje.
U Slavonsko-brodskoj i Požeško-slavonskoj županiji infrastruktura za građevni otpad je lošija. Svaka od ovih županija ima samo jednu tvrtku koja ima dozvolu za mobilni uređaj za obradu građevnog otpada, Ceste Požega d.o.o. i Feliks Regulacija d.o.o. Reciklažnih dvorišta za građevni otpad još nema, iako su u planu.
