Prijedlog Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu čije je savjetovanje završeno 12. prosinca ove godine nije donio promjene u postojećem netržišnom sustavu proširene odgovornosti proizvođača[i] niti liberalizirao tržište ambalažnog otpada već je naprotiv uveo nove restrikcije i ograničenja u sektoru poslovanja s ambalažnim otpadom.
Netransparentnost hrvatskog EPR sustava
Predloženim Pravilnikom proizvođači i dalje ne mogu sami odlučiti na koji način će ispuniti cilj gospodarenja ambalažom u koju su upakirani njihovi proizvodi kada ona postane otpad te je prijedlog Pravilnika u koliziji s okvirnom EU Direktivom o otpadu, ali i nacionalnim Zakonom o gospodarenju otpadom. Krenimo redom.
Direktiva o otpadu u dijelu u kojem se uređuje pitanje proširene odgovornosti proizvođača prepoznaje dvije mogućnosti; da proizvođači proizvoda samostalno preuzmu financijsku ili financijsku i organizacijsku odgovornost za fazu kada njihov proizvod postane otpad ili da taj zadatak prepuste „Organizacijama“ koje u njihovo ime ispunjavaju obveze proširene odgovornosti proizvođača. U ostatku Europe „Organizacije“ su najčešće neprofitne pravne osobe koje osnivaju sami proizvođači, a čija je zadaća prikupljanje naknada od tih proizvođača koje služe za pokrivanje troškova sakupljanja i oporabe otpada nastalih korištenjem proizvoda koje su ti proizvođači stavili na tržište.
Međutim, prijedlogom Pravilnika Ministarstvo je propisalo da za neopasnu otpadnu ambalažu proizvođači isključivo moraju sklopiti ugovor s Fondom za zaštitu okoliša kojemu moraju platiti naknadu gospodarenja otpadom, a čiji iznos također određuje Fond. Sa sakupljenim novcem raspolaže Fond i samostalno određuje s kojim će skupljačima i oporabiteljima sklopiti ugovore i platiti im troškove poslovanja. Dakle, proizvođači nemaju nikakvu ulogu u odlučivanju na koji način će se trošiti njihov novac.
Fond je pravna osoba s javnim ovlastima i ne postoji zapreka da ima ulogu „Organizacije“, ali se Fond niti Zakonom o gospodarenju otpadom niti Zakonom o Fondu za zaštitu okoliša ne definira kao „Organizacija“ odnosno pravna osoba koja u ime proizvođača proizvoda osigurava provedbu poslova gospodarenja otpadom radi postizanja ciljeva gospodarenja otpadom. Fond je zapravo javno tijelo koje kontrolira tokove ambalaže i otpadne ambalaže, a istovremeno mu je Ministarstvo dodijelilo monopol za upravljanje sustavom ambalažnog neopasnog otpada.
Fondu neopasna, a “Organizacijama” opasna ambalaža
Prijedlogom Pravilnika Ministarstvo je „Organizacijama“ omogućilo da samo s proizvođačima proizvoda pakiranog u ambalažu koja će postati opasni otpad sklapaju ugovore i organiziraju sustav. Inače, količina ambalaže koja se smatra opasnom je oko 1 % u odnosu na ukupnu količinu ambalaže stavljene na hrvatsko tržište.
Ovakav prijedlog kojim se Fondu daje monopol na cjelokupnu neopasnu ambalažu, a Organizacijama diskriminatorno prepušta samo dio koji se odnosi na opasnu ambalažu nije u skladu sa Zakonom o gospodarenju otpadom, koji ni na koji način ne ograničava rad „Organizacija“ na pojedinu specifičnu kategoriju ambalažnog otpada.
Monopol ili konkurencija, što je bolje?
Nadalje, prijedlogom Pravilnika ograničava se:
– slobodno kretanje roba i slobodno funkcioniranje unutarnjeg tržišta EU:
Članak 29. (4) prijedloga Pravilnika “Otpadna ambalaža koja je neopasni otpad i koja je sakupljena na području Republike Hrvatske, a za koju postoje kapaciteti za oporabu postupkom recikliranja, mora se oporabiti postupkom recikliranja u Republici Hrvatskoj.“
– sloboda tržišnog natjecanja:
Članak 27. (a) priejdloga Pravilnika “Sakupljanje otpadne ambalaže koja je neopasni otpad dozvoljeno je sakupljaču koji ima sklopljen ugovor s ugovornim obrađivačem Fonda ili s Fondom.„
Članak 27. (b) prijedloga Pravilnika “Registrirana osoba obvezna je svu otpadnu ambalažu koja nastaje obavljanjem njene djelatnosti odvajati po vrsti otpadne ambalaže odvojeno od ostalih vrsta otpada i tako odvojenu bez naknade predati je sakupljaču koji je u sustavu kojim upravlja Fond.“
Članak 29. (1) prijedloga Pravilnika “Obradu otpadne ambalaže koja je neopasni otpad i koja nastaje na području Republike Hrvatske obavlja obrađivač koji ima sklopljen ugovor s Fondom.“
Ovakav sustav proširene odgovornosti proizvođača u kojem monopol ima pravna osoba u državnom vlasništvu imaju samo Hrvatska i Mađarska, a većina zemalja uspostavila je sustav putem „Organizacija“ koje djeluju putem tržišnih principa.
Na prijedlog ovog Pravilnika putem sustava e-savjetovanje zaprimljeno je 354 komentara, a vrlo kritičan i konstruktivan osvrt dala je Američka gospodarska komora u Hrvatskoj u kojemu se ističe da se obavljanje gospodarskih djelatnosti od strane državnih tijela koje imaju i javne ovlasti, smatra vrlo problematičnim u kontekstu zaštite slobodnog tržišnog natjecanja kao temeljne europske vrijednosti.
Cjelokupno stajalište Američke gospodarske komore možete pročitati ovdje.
[i] Proširena odgovornost proizvođača ili engl. Extended Producer Responsibility (EPR) je instrument kojim se proizvođače proizvoda obvezuje da budu odgovorni (financijski ili financijski i organizacijski) za cijeli životni vijek proizvoda kojeg stavljaju na tržište, od njegovog dizajna do sakupljanja i recikliranja kada postanu otpad.
