Recikliranje plastike susreće se s objektivnim i subjektivnim teškoćama pa je razumljivo da se javljaju informacije i ponude novih „spasonosnih“ tehnologija s posebnim naglaskom na tvrdnju da ne proizvode nikakve, a pogotovo ne štetne emisije. Tako sam nedavno dobio informaciju o još jednoj takvoj tehnologiji čiji popratni tekst donosi nekoliko stručno neopravdanih tvrdnji. Budući da sam slične tvrdnje susreo u niz slučajeva tehnologija uplinjavanja i pirolize (često nazvanom „blagim terminima“ termička ili katalitička depolimerizacija) smatram svojom stručnom obvezom ukazati na neke od njih. Sama tehnologija o kojoj je ovdje riječ, temeljena je patentiranom postupku „termičke depolimerizacije“.
Emisije ispušnih plinova
Prva sporna tvrdnja: Uređaj prerađuje otpadnu plastiku…. proizvodi 1 MW struje na sat, bez štetnih emisija. Dalje se kaže: Generator ..…opremljen je filtrom za emisije ispušnih plinova i ne stvara zagađenje.
Plastika općenito uz dušik i sumpor sadrži i niz metala koji su sastavni dio tzv. funkcionalnih aditiva od kojih su najčešći plastifikatori, usporivači gorenja, antioksidansi, svjetlosni i toplinski stabilizatori, antistatici, punila, pigmenti i dr. Mineralna punila uključuju barijev sulfat, kalcijev karbonat i hidratizirani magnezijev silikat (talk). Anorganski pigmenti uglavnom sadrže metalne okside i sulfide. Neki su višenamjenski, ZnO i Sb2O3 , na primjer, djeluju kao bijeli pigmenti, ali također služe kao fungicidi i sinergist za usporavanje gorenja. Najvažniji toplinski stabilizatori su metalni sapuni uključujući Pb, Cd, Ba, Ca i Zn, te razni organokositreni spojevi. Anorganski pigmenti su obično intenzivno obojeni spojevi CdS i PbCrO4.
U kojim produktima završavaju ti elementi nakon depolimerizacije, a gdje nakon sagorijevanja? Jedno izvješće temeljeno na pirolizi miješane plastike pokazalo je i sumpor i dušik u svim produktima. Gdje završavaju nakon sagorijevanja plina i „nafte“? Jedno drugo istraživanje pokazalo je da je su emisije dušikovih oksida nastale spaljivanjem goriva dobivenog pirolizom općenito veće nego pri sagorijevanju dizel goriva. Podatak o sadržaju dušikovih oksida u ispušnim plinovima bitan je jer postoji ograničenje na tu veličinu. Što je s klorom iz PVC-a?
Ni najsloženiji sustavi za čišćenje dimnih plinova nemaju 100%-tnu efikasnost. Bez podataka o emisijama iz konkretnog postrojenja, ove tvrdnje nisu vjerodostojne
Gorivo nastalo pirolizom
Navod: “Gorivo nastalo procesom depolimerizacije uspoređeno je s klasičnim gorivima na tržištu spektroskopskom analizom. Goriva iz … uređaja kvalitetnija su od goriva koja se isporučuju na tržištu.“
Prema kom kriteriju? Ako je sastav „uljne“ frakcija C5 – C28, benzin je sastava C4-C12, dizel C10 do C15 s kalorijskom vrijednošću oko 43 MJ/kg s čim je usporedba napravljena?
Carbon credits i isplativost ulaganja
Sljedeća je privlačna tvrdnja: “Ne postoji isplativija alternativa trajnom i konačnom rješenju plastičnog otpada.” Za tu tvrdnju treba konkretna usporedba s drugim postupcima, ovako izrečena potpuno je neutemeljena.
Navod iz popratnog materijala: “Službena je procjena EU-a da recikliranje jedne tone plastičnog otpada ima ekvivalent 2 CC, što znači da …uređaj proizvodi CC (carbon credit) recikliranjem otpadne plastike. …. bez proizvodnje štetnih emisija.“
Na žalost ili na sreću, ovaj postupak termičke depolimerizacije proizvodi gorivo, a to nije recikliranje!
Okvirna direktiva o otpadu kaže: „recikliranje” znači svaki postupak oporabe kojim se otpadni materijali prerađuju u proizvode, materijale ili tvari za izvornu ili drugu svrhu. Recikliranje obuhvaća preradu organskog materijala, ali ne uključuje energetsku oporabu i preradu u materijal koji se koristi kao gorivo ili materijal za nasipavanje.
Osim toga, to je gorivo fosilnog podrijetla pa ne može biti govora o „carbon credits“
Naime, ugljični kredit je financijska jedinica koja predstavlja smanjenje ili uklanjanje jedne tone CO2 iz atmosfere. Sagorijevanje produkata pirolize dodaje CO2 u atmosferu a ne uklanja ga. Stoga je ta tehnologija podložna kazni a ne nagradi! Međutim, autori teksta unatoč tome navode računicu: prema trenutnim cijenama za 1 MWh isporučene električne energije na burzi u EU se plaća 486 € a. Kad se tome dodaju i CC kredit ispada da , uređaj se isplaćuje za 324 dana.
Na koji će način električna energija iz pogona depolimerizacije plastike doći do EU burze? U Hrvatskoj je cijena MWh u prvoj polovici 2022 za „non-household consumers“ iznosila u prosjeku 100 do 150 EUR što je negdje i prosjek EU. Gdje onda doći do 486 EUR/MWh?
Postoje li i neki troškovi rada postrojenja? Kako se sve navedeno uklapa u tvrdnju o isplativost za 324 dana?
Ovakva predstavljanja tehnologija obrade otpada nisu rijetkost. Slično sam imao priliku vidjeti i kod nekih predstavljanja tehnologije uplinjavanja. Bojim se da bi se slično moglo desiti i (ili se već dešava) s vodikom. Je li stvar u tome da ne postoji stručna javnost koja reagira, pa je onda sve dopušteno?
