Zašto se metalne sekundarne sirovine uopće smatraju otpadom? Zbog čega metalnom otpadu moramo dodjeljivati različite ključne brojeve? Koji je smisao svega toga osim nepotrebne birokratizacije? Zašto se za otpadni bakar koji će se na tržištu prodati za dobru cijenu primjenjuju isti propisi i pravila kao i za otpadni tekstil, miješanu ambalažu itd. za koje morate platiti visoku cijenu da ga netko zbrine. To su pitanja koja često postavljaju otpadaši koji se bave metalnim otpadom.
Sve do 90-ih metalni scrap nije se smatrao otpadom već sekundarnom sirovinom. Nakon toga su ga europski i drugi regulatori proglasila otpadom i od tada mu dodjeljujemo različite ključne brojeve. U praksi, tvrtke koje se bave metalnim otpadom proizvoljno dodjeljuju ključne brojeve otpadu pa je tako općeraširena praksa da se svim metalima dodjeljuju ključni brojevi iz grupe 17 – građevinski otpad. I na kraju godine, u bilanci HR otpada metali koji su nastali iz raznoraznih djelatnosti većinom završavaju u grupi 17 te ulaze u bilancu za građevni otpad (?!).
Je li potrebno redefinirati otpad?
Je li potrebno promijeniti definiciju otpada, pa umjesto neodređene i zbunjujuće definicije „Otpad je tvar ili predmet koji posjednik odbacuje, namjerava ili mora odbaciti“ (??!! što uopće znači riječ odbaciti?) definirati otpadom samo one materijale koji su nastali u proizvodnim i uslužnim procesima, ili na kraju svog životnog ciklusa, a koji imaju negativnu tržišnu vrijednost.
Zašto bi definicija koja ovisi o tržišnim parametrima bila puno smislenija? Upravo stoga što bi uvjet tržišne potražnje bio znak da taj materijal neće ostati odbačen negdje u prirodi i tako predstavljati ekološku opasnost. Dok ima tržišta za određene materijale to znači da će se taj materijal negdje korisno iskoristiti. Dakle jednostavno. Otpad je ono što nitko neće i što moraš nekom platiti da ti uzme, a sve drugo je ili sirovina ili second hand.
Slaže li se s ovim ili imate li vi prijedlog za redefiniranje pojma otpada, javite nam.