Svi smo upoznati s piramidom prvenstva gospodarenja otpadom, ali kada plastični proizvod odsluži svoju svrhu i nije ga moguće ponovno upotrijebiti ne ostaje nam puno opcija. U posljednjih nekoliko desetljeća dvije prakse dominiraju poljem gospodarenja otpadnom plastikom (ako izuzmemo deponiranje) energetska oporaba i mehanička reciklaža. Međutim, u posljednje vrijeme sve se više govori i o potencijalima kemijske reciklaže plastike.
Piroliza
Kemijska reciklaža zasniva se na pirolizi, procesu u kojem se miješani plastični otpada zagrijava bez prisutnosti kisika kako bi se razbili lanci polimera u ugljikovodične pare. Plinovi koji se mogu kondenzirati pretvaraju se u pirolitičku naftu atmosferskom destilacijom koja se potom može koristiti za proizvodnju nove plastike „virgin“ kvalitete. Ostatak plinova se spaljuje kako bi se dobila energija za pirolizu. Ovim procesom moguće je izvući do 71% materijala iz miješanog plastičnog otpada.
Znanstveni članak objavljen u časopisu „Science of the Total Environment“ razmatra kemijsku reciklažu (pirolizu) miješane plastike kao alternativu spomenutim praksama te uspoređuje njihov utjecaj na okoliš u svim fazama „životnog“ ciklusa (life cycle assesment – LCA). LCA istraživanje je rađeno na modelu pirolize miješane plastike i prati utjecaj pirolize na okoliš u poređenju s mehaničkom i energetskom oporabom kroz faze sakupljanja, transporta, sortiranja, recikliranja, pročišćavanja pirolitičke nafte i proizvodnje polietilena niske gustoće (LDPE-a) .
Rezultati istraživanja
Prema rezultatima navedenog istraživanja, ekološke prednosti pirolize nad mehaničkim recikliranjem i eneregtskom oporabom su sljedeće:
- Piroliza miješanog plastičnog otpada ima za 50 % manji utjecaj na klimu nego energetska oporaba.
- Proizvodnja LDPE-a iz miješane plastike kemijskim recikliranjem ima za 124 % manji utjecaj na klimu nego proizvodnja LDPE-a iz nafte.
- Utjecaj kemijskog recikliranja na globalno zatopljenje je malo veći (za 7 %) od utjecaja mehaničkog recikliranja.
Ipak nije sve tako bajno, u poređenju s mehaničkom i energetskom oporabom piroliza ima značajno lošije rezultate u sljedećim aspektima utjecaja na okoliš:
- Acidifikacija
- Eutrofikacija (organsko zagađenje) slatkih voda
- Fotokemijsko stvaranje ozona (ozon je zbog svoje reaktivnosti izuzetno štetan kada nastane u niskim dijelovima atmosfere)
Ovi rezultati pokazuju da u ovom trenutku ne možemo reći koja je tehnologija oporabe generalno bolja s okolišnog aspekta, a sam utjecaj na okoliš ovisi o lokaciji pogona, izvorima energije koje pogon koristi te o kvaliteti otpadne plastike. Međutim, ostaje još za vidjeti hoće li pretvorba polimer – u – polimer putem pirolize postati održiva i s komercijalne točke gledišta.
