U medijima je objavljena vijest da će se u Zagrebu uskoro početi realizirati projekt izgradnje sortirnice za suhi reciklabilni otpad. Ovaj projekt treba pozdraviti. Već odavno je bio potreban Zagrebu. Ono što nije u redu je da se konstantno u javnosti od strane tzv. salonskih ekologa plasiraju priče o zaradama na odvojeno prikupljenom otpadu, a ne o troškovima koji prate organizaciju cijelog sustava.
Covid potvrde vs žute kante
Bla, bla priče lokalnih političara o niskoj ekološkoj svijesti građana koji za razliku od prosvijetljenih Europljana ne odvajaju otpad, uvijek je zapravo bilo mazanje očiju i izgovor za nesposobnost lokalnih komunalnih poduzeća koja nisu imala volje uspostaviti sustav odvajanja otpada. Ono što vidimo u Zagrebu i za Bandićeve i Tomaševićeve vladavine je upravo suprotno. Vidimo da građani i „previše revno“ razdvajaju otpad jer iz žutih spremnika već godinama redovito otpad „curi“ na sve strane te da ga nema tko na vrijeme pokupiti. Sada čitamo da je razlog neredovitog odvoženja otpada u Zagrebu veliki broj radnika zaraženih covidom u Zg Holdingu. Koliko je poznato već tri mjeseca svi djelatnici Zg Holdinga moraju imati covid potvrde za dolazak na posao. Naravno, sve u svrhu sprečavanja širenja zaraze.
Javna poduzeća vs („pohlepni“) privatnici
Gradonačelnik Tomašević najavljuje novu sortirnicu u kojoj će se prikupljati do 120 000 t reciklabilnog otpada. Dakle, ide su u povećanje količina odvojenog prikupljenog otpada (trenutno se prikupi cca 35 000 t) „na kojem se može zaraditi“ i od kojeg će „Grad ostvarivati prihode“, otpad se više neće davati privatnim poduzetnicima „da na njemu zarađuju“. Neki naivni građani još će pomisliti da bi se i njima koji budu vrijedno odvajali otpad trebalo dati koji udio od „zarade“.
Opet mit o zaradi na otpadu
Ni novinski članci u kojima se prezentira projekt nove zagrebačke sortirnice ne doprinose da se građanima objasni stvarna financijska konstrukcija cjelokupnog sustava odvojenog prikupljanja otpada. Tako u nedavno objavljenom članku u Jutarnjem listu, novinar Filip Pavić, s ushićenjem najavljuje kako će izgradnjom sortirnice privatnici izgubiti unosne poslove, a da će Grad Zagreb profitirati i zaraditi na otpadu. Osim notornih grešaka koji se pojavljuju u navedenom članku, Pavić je detaljno izračunao prihode koje će ostvarivati sortirnica.
Tako navodi da se „trenutno u Zagrebu prikupi oko 35.000 t reciklabilnog otpada. Pritom najviše papira, oko 18.500 tona, onda plastike, gotovo 12.000 tona, stakla, kojeg je 3300 tona, i malo više od pola tone metala….. Sortirnica bi na tržište u godinu dana mogla vraćati 80 posto toga u čistom obliku, jer uvijek ima 20 % neiskoristive frakcije – dakle, oko 15.000 papira, 9500 tona plastike, 2600 tona stakla i 400 tona metala“ (400 tona je 20 % od 0,5 t ?!). Pavić dalje računa koliko se može zaraditi od sortiranog otpada i dolazi do iznosa od preko 20 mil. kn prema trenutnim cijenama na tržištu. „To se dobiva ako se u izračun uzme vrijednost od 700 kuna po toni prikupljenog papira i kartona, 300 kuna po toni prikupljene plastike, 50 kuna po toni plastične ambalaže (opet greška, trebalo je pisati stakla) i visokih 20.000 kuna za tonu aluminija“. Na kraju Pavić zaključuje da ako uzmemo u obzir navedene prihode i trošak izgradnje sortirnice od cca 400 mil. kn, da se navedena investicija može isplatiti u 20 godina.
A troškovi?
Međutim, Pavić u svoj izračun uopće nije ukalkulirao troškove rada sortirnice. Tako je „zaboravio“ u izračun staviti trošak zbrinjavanja onih 20 % ostatnog otpada što iznosi 7 000 t / god. Neka je cijena zbrinjavanja ostatnog otpada 750,00 kn/t (optimistični scenarij), ukupno je to godišnje oko 5 mil. kuna. Ako bi se radilo samo u jednoj smjeni, prema informacijama iz članka bilo bi zaposleno cca 80 ljudi. Ako je bruto trošak plaće radnika 16.000,00 kn (u optimističnom scenariju) godišnje je to trošak od oko 15 mil. kn. Koliki će biti troškovi energije, održavanja opreme i ostali troškovi rada postrojenja ne znamo, ali sigurno nisu zanemarivi.
Osim što je zaboravio procijeniti troškove, Pavić nije čak ni prihode dobro izračunao. U tih 20 i nešto mil. kn čak 8 mil. kn otpada na prodaju frakcije aluminija. Na žalost, 400 t metalnog otpada ne sadrži samo aluminij, zapravo ga sadrži u manjim količinama jer se preko 90 % aluminijskih limenki vrati u trgovine kroz sustav depozita. Dakle, prihod prema trenutnim cijenama ne može biti 20 mil. kn već mnogo manji, između 10 i 15 mil. kn.
Sve u svemu, jasno je da ovakvo postrojenje ne može raditi s dobiti ako netko (građani) ne pokriju troškove. To nije sporno, ali to građanima treba iskomunicirati. Sporno je na koji se površni i šlampavi način prezentira ova tema u javnosti.
