Iako je problematika plastičnog otpada u fokusu već nekoliko zadnjih godina, i dalje velik dio ovog otpada završava na legalnim i ilegalnim odlagalištima, u rijekama, morima i oceanima. Ne samo da otpad od plastike guši odlagališta otpada i uništava oceane, već doprinosi i globalnom zagrijavanju jer se sirovine za proizvodnju plastičnih proizvoda dobivaju iz fosilnih goriva.
Proizvodnja plastike raste
I dok svijet globalno muku muči s rješavanjem problema plastičnog otpada, istovremeno naftna industrija povećava proizvodnju plastike iz naftnih derivata. Razlog tomu je što potražnja za gorivom za transport opada pod pritiskom regulativa koja se više ograničavaju uporabu fosilnih goriva za transport te rasta broja električnih automobila.
Spas u ovom kontradiktornom trendu, s jedne strane povećanju proizvodnje plastike, a s druge u sve većim količinama plastičnog otpada koje se ne može u potpunosti riješiti „tradicionalnim“ mehaničkim recikliranjem, pokušava se naći u tzv. „naprednom“ kemijskom recikliranju.
Mehaničko vs. kemijsko recikliranje
Kod mehaničkog recikliranja koriste se tehnologije koje zadržavaju izvorni kemijski sastav i strukturu plastičnog materijala. Korištena plastika obično se sortira, čisti, usitnjava, topi, a zatim ponovno ekstrudira u plastične pelete. Ti se peleti zatim koriste kao sirovina u novoj plastičnoj ambalaži i drugim proizvodima. Problem kod mehaničkog recikliranja je da se uspješno mogu reciklirati samo određene vrste plastike kao što je primjerice PET i HDPE.
Za razliku od mehaničkog recikliranje, kemijskim recikliranjem obično se mijenja kemijski sastav i struktura korištene plastike tako što se plastični otpad razgrađuje pomoću kemikalija ili topline na izvorne sastavne komponente (kemijske spojeve). Rezultat su kemijski proizvodi i sirovine koji se zatim koriste za stvaranje nove plastike, goriva ili drugih proizvoda. Prednost kemijskog recikliranja je da cilja na recikliranje šireg spektra plastičnih materijala kao što je PP, PS, LDPE itd.
Nova zelena tehnologija?
Projekti kemijskog recikliranja globalno su u porastu, osobito od 2018. godine kada je Kina, nekoć najveći kupac otpadne plastike na svijetu, zabranila taj uvoz jer im recikliranje onečišćene miješane plastike više nije bilo isplativo. I druge zemlje trećeg svijeta zatvaraju vrata stranom otpadu, vršeći pritisak na razvijeni svijet da se nosi sa svojim otpadom. Projekte kemijskog recikliranja potiču i uključuju se neke od najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija koje u njemu vide rješenje krize s otpadom nasuprot trendu smanjenja uporabe plastike koje nameće zakonodavstvo. Poticaji za kemijsko recikliranje dolaze od dva skupa igrača: velikih naftnih i kemijskih kompanija koje proizvode petrokemikalije za proizvodnju plastike te globalnih potrošačkih marki koje koriste ogromne količine materijala u ambalaži. Procvat ove tehnologije također potiču investitori koji traže sljedeću vruću industriju zelene tehnologije.
Američko kemijsko društvo (ACC), koje je aktivno u zagovaranju tehnologija kemijskog recikliranja, tvrdi da bi se ovom tehnologijom potencijalno mogle obraditi sve vrste plastike, eliminirajući skupo sortiranje i čišćenje koje prethodi tradicionalnom mehaničkom recikliranju.
Dok je za jedne razvoj tehnologija kemijskog recikliranja put u rješavanje problema gomilanja plastičnog otpada koji je teško reciklirati, s druge strane postoji i dosta skepticizma oko postojećih projekata kemijskog recikliranja.
Tako Reuters u svom posebnom izvješću od 29. srpnja 2021. pod nazivom Recycling mith donosi reportažu o primjerima propasti projekata ove, kako se navodi, „visoke tehnologije“ recikliranja.
Većina naprednih tvrtki za recikliranje uključenih u projekte koje je Reuters pregledao koriste oblik pirolize, proces razgradnje tvari pomoću visokih temperatura s malo ili bez kisika. Osim što troši velike količine energije, “piroliza može stvoriti otrovni otpad, poput dioksina”, tvrdi Hideshige Takada, geokemičarka i profesorica na Tokijskom sveučilištu za poljoprivredu i tehnologiju.
„Ni piroliza se nije pokazala sposobnom pretvoriti nesortirano smeće u visokokvalitetno gorivo i čistu plastičnu sirovinu“, kaže Susannah Scott, profesorica kemije na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Barbari. Scott je dodala i da se otapanjem različitih vrsta miješanih plastičnih materijala putem pirolize stvara složena mješavina ugljikovodika koja se zatim mora odvojiti i pročistiti za ponovnu uporabu. „Taj proces zahtijeva puno energije“, rekla je, „a obično daje proizvode koji ne odgovaraju kvaliteti izvornog materijala“.
Reutersov je pregled utvrdio da se tvrtke koje se bave kemijskim recikliranjem bore s istim preprekama koje desetljećima ometaju tradicionalne reciklažere: trošak prikupljanja, razvrstavanja i čišćenja plastičnog otpada te stvaranje krajnjih proizvoda koji se po cijeni i kvaliteti mogu natjecati s fosilnim gorivima ili sirovom plastikom.
„Prijelaz iz laboratorija u kaos u stvarnom svijetu prljavog i nepropisno razvrstanog kućnog plastičnog otpada pokazao se previše za neke od tvrtki koje su preambiciozno krenule u projekte kemijskog recikliranja“, rekla je Helen McGeough, viša analitičarka za recikliranje plastike iz Londona u Independent Commodity Intelligence Services
Studija, objavljena na web stranici programa Hefty EnergyBag prošle godine, otkrila je da je u jednom pilot projektu piroliza najlošije prošla u poređenju s deponiranjem i spaljivanjem u cementnoj industriji, u smislu svog ukupnog potencijala za globalno zagrijavanje. Ta je studija procijenila emisije stakleničkih plinova u cijelom procesu, od proizvodnje vreća za smeće i transporta otpada do energije koja se koristi u procesu recikliranja. Uža analiza, gledajući samo konačni proces recikliranja i njegov doprinos globalnom zatopljenju, otkrila je da je piroliza bila bolja od deponiranja, ali je bila gora od spaljivanja plastike u peći za cement.
„Kemijski reciklažeri“ na ove prigovore odgovaraju da navedene probleme rješavaju inovacijama u energetskoj učinkovitosti i pročišćavanju te da su argumenti skeptičara u rangu teoretičara zavjere.
Nadamo se da će u narednih nekoliko godina kemijsko recikliranje uspjeti savladati ekološke izazove uz isplativo poslovanje i postati raširena i uspješna tehnologija.
