Početkom srpnja održali smo u Zagrebu stručni skup pod nazivom Od građevnog otpada do građevnog proizvoda – Kako ukinuti status otpada građevnom materijalu.
Kako je za problematiku građevnog otpada i njegovu uporabu nakon recikliranja potreban multidisciplinaran pristup, na stručni skup pozvali smo predstavnike stručnjaka iz područja građevnih proizvoda i gospodarenja otpadom te investitore, izvođače građevnih radova, reciklažere građevnog otpada, komunalna poduzeća, predstavnike lokalne i državne uprave, laboratorije za ispitivanje građevnih materijala i otpada i certifikacijske kuće. Ovakav sastav skupa i aktivno sudjelovanje svih sudionika pridonijelo je vrlo korisnoj razmjeni informacija i iskustava iz prakse.
Zaključke stručnog skupa prenosimo u cijelosti.
Ambalažni otpad i otpad od viška premaza, ljepila, punila, brtvila i sl. nastao pri građevnim radovima.
U praksi, veliki broj proizvođača/trgovaca premaza, ljepila, punila i sličnih proizvoda ne nude mogućnost kupcima (trgovačkim društvima, obrtnicima) povrat ambalaže i neiskorištenih proizvoda, iako je to predviđeno propisima.
Pravilnik o građevnom otpadu i otpadu koji sadrži azbest (NN, 69/16), čl. 5. obvezuje proizvođača premaza, ljepila, punila, brtvila i sl. koji sadrže opasne tvari (hlapive organske spojeve, katran) da nenaplatno osigura kupcu „mogućnost preuzimanja otpada koji nastaje od takvog proizvoda – na način određen odgovarajućim ugovorom za kupca proizvoda koji je pravna osoba ili obrtnik.“
Pravilnik o ambalaži i otpadnoj ambalaži (NN, 88/15, 78/16, 116/17, 14/20) čl. 17, st. 4. „Prodavatelj koji prodaje proizvode u ambalaži obvezan je od potrošača prilikom kupnje proizvoda bez naknade preuzeti otpadnu ambalažu od tog kupljenog proizvoda“.
Prijedlog:
Potreban bolji nadzor proizvođača/ trgovaca od strane inspekcije (ne zagovaramo kazne u startu, već opomene i rokove za usklađivanje s propisima).
Kupci (pravne osobe, obrtnici) trebaju insistirati na ugovorima s dobavljačima koji im omogućuju povrat ambalaže i neiskorištenih proizvoda. Ovakva praksa bi moglo rezultirati da proizvođači/ trgovci koji nude mogućnost povrata otpada od svojih proizvoda steknu prednost na tržištu.
Otpad od iskopa
U RH nedostaju lokacije za skladištenje iskopa (koji nije mineralna sirovina). U praksi se pojavljuje problem privremenog „odlaganja“ iskopanog materijala, a za koji nije osigurano korištenje u trenutku obavljanja građevinskih radova.
Prijedlog:
JLS ili više JLS-a bi trebale osigurati lokacije za privremeno skladištenje neonečišćenog tla/ iskopa, čime bi se stvorile mreže „privremenih odlagališta“ iskopa koje bi pokrivale radijus od cca 20 km.
Država/ Ministarstvo bi trebala ove lokacije izuzeti iz obaveze ishođenja dozvole za gospodarenje otpadom.
Odgovornost za postupanje s otpadom na gradilištu
U troškovnicima građevnih projekata nije predviđen trošak postupanja s otpadom. Tvrtke koje ne uvrste trošak postupanja s otpadom, automatski imaju nižu cijenu za izvođenje građevinskih radova što dovodi do pojave nelojalne konkurencije.
Prijedlog:
Nadležna ministarstva trebala bi obavezati investitore da trošak postupanja s otpadom bude obavezni sastavni dio troškovnika.
Nasipavanje otpadom
Trenutno važeći zahtjevi za ishođenje dozvole za gospodarenje otpadom (uporabna dozvola, elaborat, financijsko jamstvo, vlasnički list ili ugovor o najmu građevine, usklađenost s prostornim planom) nisu prilagođeni i primjereni postupku oporabe nasipavanjem.
Prijedlog:
Po uzoru na Sloveniju[i] donijeti posebna pravila (propis) za nasipavanje. Za nasipavanje otpadom (iskopom) konkretnih lokacija/projekata propisati posebne zahtjeve koji uključuju ocjenu kakvoće iskopa te suglasnost vlasnika na čiju se lokaciju otpad (iskop) nasipava.
Izuzeti iz dozvole ponovnu uporabu iskopa, ako ga je manje od 30 000 m3 i ako nije onečišćen uljima i sl. opasnim tvarima.
Izuzeti iz dozvole nasipavanje (popravak) šumskih puteva, neasfaltiranih cesta i sl. inertnim građevnim otpadom.
Pravilnik o nusproizvodima i ukidanju statusa otpada
Pravilnikom o nusproizvodima i ukidanju statusa otpada, NN 117/14 (dalje u tekstu: Pravilnik) odnosno njegovim prilozima utvrđeni su kriteriji za ukidanje statusa otpada za više vrsta materijala nastalih iz otpada. Ova koncepcija, gdje se jednim propisom utvrđuju kriteriji za ukidanje statusa otpada za više vrsta recikliranih materijala je pogrešna. Primjerice, ako se treba promijeniti samo jedna stavka, samo jedan kriterij za jednu vrstu otpada, mora se mijenjati cijeli Pravilnik. Procedura izmjene pravilnika je prespora, stvara se pravna nesigurnost jer je zbog izmjena tehničkih propisa i/ili normi koji važe za proizvode potencijalno veliki broj izmjena i dopuna propisa čime se i povećava administrativno opterećenje gospodarstva.
Prijedlog:
- Ukinuti postojeći Pravilnik. Po uzoru na sve ostale EU države, kriterije za ukidanje statusa otpada propisati u okviru propisa za pojedinačne vrste otpada/ materijala. Primjerice, u okviru Pravilnika o građevnom otpadu propisati i kriterije za ukidanje statusa otpada za određene građevne materijale. Navedeni pravilnik treba se donijeti uz suglasnost ministarstva nadležnog za gospodarenje otpadom i graditeljstvo. Time bi se smanjilo dupliranje administrativnih obaveza te poslovnim subjektima koji se bave građevnim materijalima/otpadom olakšalo poslovanje. Razmotriti i mogućnost da se umjesto pravilnicima kriteriji za ukidanje statusa otpada propišu obvezujućim protokolima (uputama/naputcima).
– Budući da u ovom trenutku nije izgledno donošenje predložene koncepcije propisa, potrebno je poslovnom sektoru olakšati proceduru ukidanja statusa otpada za pojedine građevne materijale kroz jasne pisane upute i smjernice.
Ispitivanje kojima se dokazuje da reciklirani agregati nisu štetni
Za reciklirane građevne materijale kojima se ukida status otpada Pravilnikom nisu propisane vrste ispitivanja kojima se dokazuje njihova neštetnost za uporabu za različite namjene. U nedostatku jasnih pravila i uputa radi se analiza prema kriterijima za odlaganje otpada na odlagalište inertnog i/ili neopasnog otpada.
Nadalje, u postupcima za ukidanje statusa otpada pred Ministarstvom zaštite okoliša traži se i ocjena o postojanju opasnih svojstava za otpad ključnih brojeva 17 ….koji ima oznaku višestrukog zapisa V koja označava da se radi o otpadu koji u određenim uvjetima može imati opasno svojstvo. Isto Ministarstvo propisalo je da se Ocjena o postojanju opasnih svojstava provodi na način propisom koji uređuje laboratorije za ispitivanje otpada. Kako propis koji uređuje laboratorije za ispitivanje otpada nije objavljen, znači da nije propisan niti način na koji se provodi Ocjena o postojanju opasnih svojstava pa je takav zahtjev od strane Ministarstva neizvodiv.
Prijedlog:
– Ministarstvo treba propisati vrste ispitivanja kojima se dokazuje neštetnost za okoliš/ zdravlje ljudi za različite tipove recikliranih agregata ovisno o namjeni.
ISO 9001 u kontekstu ukidanja statusa otpada
U Zakonu o održivom gospodarenju otpadom, u čl. 15. (dalje u tekstu: Zakon) navedeno je da uz zahtjev treba priložiti Potvrdu o sukladnosti sustava upravljanja i potvrdu o akreditaciji certifikacijskog tijela koju je izdalo nadležno akreditacijsko tijelo. Međutim, u postupcima za ukidanje statusa otpada pred Ministarstvom osim certifikata o implementaciji sustava upravljanja kvalitetom traži se i prilaganje dokumentacije na temelju koje je ishođen certifikat (Priručnik
kvalitete sustava upravljanja, zapisnik s nadzornog audita, interni zapisi,
..). Na ovaj način se ulazi u nadzor ovlaštenih tijela za certifikaciju od strane osoba koje za isto nisu ovlaštene niti obučene.
Nadalje, i u Zakonu i u Pravilniku spominje se termin „potvrda o sukladnosti sustava upravljanja.“ Nejasno je misli li se pod „potvrdom“ na certifikat koji izdaje certifikacijska kuća ili na neku dodatnu potvrdu. Certifikacijska kuća ionako ne izdaje potvrde za nešto što nije certificirano, a sam proces ukidanja statusa otpada mora biti naveden na samom certifikatu.
Prijedlog:
- Prilaganje certifikata o sukladnosti sustava upravljanja i dokaz o akreditaciji certifikacijskog tijela trebao bi biti jedini valjani dokaz. Potvrda je nepotrebni dokument. Ako se pod potvrdom podrazumijeva certifikat ili drugi dokument kojim se dokazuje sukladnost sustava upravljanja, onda to treba biti tako i imenovano u propisima. Termin „potvrda“ stvara nejasnoće.
– Podnositelj zahtjeva Ministarstvu treba dostaviti važeći certifikat. Ako Ministarstvo želi dodatnu dokumentaciju u propisima treba specificirati koje bi dodatne dokumente željeli provjeriti, a da su u vlasništvu tvrtke jer proizvoljnim odabirom dokumenata dolazi do konfuzije i zabune od strane podnositelja zahtjeva, a i certifikacijske kuće.
Dokazivanje potražnje
U postupcima za ukidanje statusa otpada pred Ministarstvom zaštite okoliša traže se ugovori s kupcima i informacije o konkretnim lokacijama korištenja recikliranih agregata. U fazi u kojoj se podnosi zahtjev nije moguće imati osigurane kupce imajući u vidu i činjenicu da se reciklirani agregat može prodavati na tržištu kao proizvod tek nakon upisa u Očevidnik za ukidanje statusa otpada.
Prijedlog:
– Dokaze o prodaji recikliranog materijala treba provjeriti/ zatražiti naknadno, odnosno nakon upisa u Očevidnik USO.Primjerice u sklopu redovitih inspekcijskih pregleda ili prilikom predaje godišnjih izvješća o ukidanju statusa otpada.
Uporaba recikliranih agregata
Uporaba recikliranih agregata u Hrvatskoj još nije raširena zbog relativno niske cijene odlaganja otpada te loše percepcije kvalitete recikliranih agregata od strane potencijalnih kupaca/korisnika.
Prijedlog:
– Uvesti naknadu odlagalištima za odlaganje građevnog otpada koji se može oporabiti. Iako je ova naknada propisana člankom 58. Zakona, ista nije implementirana.
– Kroz (obaveznu) zelenu javnu nabavu potaknuti uporabu recikliranih građevnih materijala u građevnim projektima financiranim od strane tijela javne vlasti.
– Propisati obavezni audit (kontrolu) projekata rušenja kako bi se osiguralo maksimalno korištenje uporabljivih materijala i oporaba otpada (kroz zelenu javnu nabavu).
– Razmotriti uvođenje poreza na korištenje prirodnih sirovina (šljunka, kamena i sl.) za namjene u kojima se mogu koristiti i reciklirani agregati, čime bi cijene recikliranih agregata postale (još) konkurentnije.
– Promocija tržišta recikliranih materijala kroz burzu otpada i slične projekte.
Trenutak ukidanja statusa otpada
Prema važećem Pravilniku trenutak ukidanja statusa otpada nastupa tek nakon prodaje kupcu ili u trenutku korištenja za vlastite svrhe. Na ovaj način dobivena oporabljena frakcija sve do prodaje/korištenja ostaje i dalje u statusu otpada i računa se u kapacitetu skladištenja otpada koji je ograničen i definiran.
Prijedlog:
Definirati trenutak ukidanja statusa otpada po recikliranju otpada kako dobivena frakcija ne bi bila računata u kapacitet skladištenja otpada. Na primjer, za neopasni građevni otpad, kada u drobilici usitnimo otpad, da se izlaz (dobivena frakcija) nakon provjere kvalitete materijala tretira kao proizvod, a ne kao otpad. Na taj način mogle bi se ponovo prihvatiti nove količina otpada u skladište.
S obzirom da u praksi uvijek postoji mogućnost da se reciklirani materijal ne proda ili ne iskoristi, propisati rok za prodaju/iskorištenje takvog materijala (3-5 godina) kako se ne bi dešavali slučajevi kao što je „Crno brdo- Biljane Donje“. U slučaju da se u propisanom roku reciklirani materijal ne proda/ ne iskoristi, isti ponovo dobiva status otpada.
Rok i dokumentacija za rješavanje upisa u Očevidnik USO
Neprecizni kriteriji za pojedine frakcije otpada propisane u Pravilniku ostavljaju prostora za nesporazume i osobna tumačenja što u praksi dovodi da se ne zna kada je uredno ispunjen predmet za upis u USO. Predmeti stoje na rješavanju predugo (neki i 18 mjeseci) i nije jasno kada će se riješiti. Čini se da se predmeti mogu rješavati u nedogled.
Prijedlog:
- Sastaviti priručnik za upis u USO u kojem je jasno definirano koji svi dokumenti i procedure su potrebne za upis. Isti da je verificiran od strane Ministarstva.
- Uvesti dobru praksu da je rok za rješavanje predmeta npr. 30 dana.
2 Comments
Teo Čoan
U potpunosti podržavam zaključke struke. Zbog svih problema koje ste naveli u svom tekstu, najveći dio građevnog otpada (neobrađen) završava na privatnim parcelama izvan dohvata građevinske inspekcije umjesto da ima status vrijednog resursa. Slažem sa Vama da bi oni koji odlažu otpad trebali plaćati naknadu. Problem kod uvođenja naknade za odlaganje građevnog otpada koji se može oporabiti, propisane člankom 58. Zakona, je u činjenici da on, kao ni spomenuti Pravilnik, ne definira tko je obveznik plaćanja ove naknade. Stavak 2. navedenog članka kaže: Osoba koja odlaže građevni otpad dužna je plaćati naknadu za odlaganje građevnog otpada. Iz definicije nije jasno da li se pojam “osoba koja odlaže građevni otpad” zaista i odnosi na odlagališta građevnog otpada. Drugi je problem, koliko je meni poznato, to što odlagališta građevnog otpada kao takva, samostalna, u RH ne postoje. Dodao bih samo da bi iz te naknade, kao vrlo konkretne mjere za pomoć građevnog sektoru, trebala sufinancirati izrada tehničkih normi u slučajevima kada se reciklirani materijal koristi u građevinarstvu ili u izradi građevinske galanterije.
Vesna Petrović
Da, nejasan je članak o tome tko treba plaćati naknadu za odlaganje građevnog otpada. Po meni trebalo bi razlikovati (lako) reciklabilni i nereciklabilni građevni otpad. Ili zapravo ne treba komplicirati u smislu uvođenja naknada za odlaganje za pojedine vrste otpada, već bi općenito za svako odlaganje otpada trebale biti uvedene landfill takse kako bi se odlaganje postalo ekonomski najmanje isplativa opcija.