U Zagrebu se od 03.12.2018. do 05.12.2018. održao međunarodni stručni simpozij o gospodarenju otpadom. Tradicionalni je to simpozij koji se u Zagrebu održao po 15-ti put, a na njemu se osim predstavljanja stručnih radova, organiziraju i okrugli stolovi. Organizacija ovakvog skupa je zasigurno vrijedna hvale jer se uvijek mogu čuti i naučiti novosti iz svijeta oporabe i zbrinjavanja otpada. Međutim, u zemlji koja je pri europskom dnu po svim pokazateljima gospodarenja otpadom, kojoj prijete kazne od strane Europske komisije zbog neispunjenja ciljeva stopa recikliranja, dakle u kojoj se sustavno godinama ne rješava problematika gospodarenja otpadom na svim nivoima, od lokalnog do nacionalnog, na jednom ovakvom skupu očekivalo bi se više polemike među sudionicima, kritika postojećih politika i aktivnosti, ako ne od strane javnih i državnih institucija, onda barem od strane nezavisnih stručnjaka iz privatnog sektora, i najvažnije prijedloga rješenja i promjena smjera. Upravo suprotno, na ovom skupu su se više mogle čuti riječi (samo)hvale, nepreuzimanja odgovornosti, prebacivanja loptice s nacionalnog na lokalni nivo i obrnuto.
Tako nas je na početku skupa zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba Olivera Majić informirala da je Grad Zagreb u fazi izrade studijsko projektne dokumentacije za zagrebački centar gospodarenja otpadom (CGO) u Resniku za što se planira potrošiti 30.000.000,00 kn od čega se 25.000.000,00 kn planira povući iz EU i nacionalnih fondova. Rok za izradu kompletne dokumentacije je 48 mjeseci. Od Igora Zgombe smo pak saznali da se nakon što se pod pritiskom građana promijenila odluka o lokaciju za obradu biootpada u Brezovici, traži nova lokacija izvan Zagreba. Međutim, nije jasno zašto se forsira na posebnoj lokaciji za obradu biootpada te zašto se i obrada biootpada ne bi obavljala na lokaciji budućeg CGO-a u Resniku kao što je to slučaj u ljubljanskom CGO-u i u CGO-u Hiryia u Tel Avivu, koji se kao uspješna priča predstavio na ovom simpoziju. Od predstavnika Grada Zagreba nismo čuli što će biti s građevinskim otpadom s obzirom na to da se odustalo od izgradnje postrojenja za obradu građevinskog otpada u Podsusedu. Vezano za građevinski otpad, Majić se pak pohvalila podatkom da se preko 90 % građevinskog otpada u Zagrebu oporabljuje (?!!). Imamo pravo sumnjati u vjerodostojnost izvora ovog podatka, s obzirom na to da Zagrebačke ceste d.o.o. jedino poduzeće koje se bavi reciklažom građevinskog otpada u Zagrebu, zaprima samo kamen, beton, i asfalt, dok ne recikliraju građevinsku šutu, gips kartonske ploče, azbestne ploče, siporeks, drvo, prozore i sl.
I tako, slušajući na ovom simpoziju predstavnike Grada Zagreba kako su u 2018. godini krenuli u izradu dokumentacije za CGO, prisjećamo se da je Planom gospodarenja otpadom RH iz 2007. godine bilo određeno da će svi CGO-i u RH pa tako i zagrebački, biti dovršeni do 2011. godine (!!??). Skoro bismo prezentaciju predstavnika Grada Zagreba mogli shvatiti kao prezentaciju o 10 godina negospodarenja otpadom.
Jedna od tema koja je zasigurno jako važna u ostvarenju ciljeva za povećanje stope recikliranja u RH je i sustav proširene odgovornosti proizvođača (EPR) kojim u RH upravlja Fond za zaštitu okoliša. Na simpoziju smo imali priliku čuti kritički osvrt E. Horvath iz Mađarske o sustavu za gospodarenje ambalažnim otpadom u toj zemlji. U Mađarskoj je do 2011. godine bio uspostavljen tzv. Green dot sustav kojim su upravljale privatne recovery organizacije. Sustav je proizvođače koštao 25.000.000, 00 EUR-a, a stupanj oporabe je bio 57 % . Nakon 2011. godine mađarska država preuzima upravljanje EPR sustavom, izbacuje privatni sektor te određuje da većinski udio u tvrtkama za sakupljanje mora biti javni, proizvođači plaćaju naknade direktno u državni proračun, ne postoji više komunikacija između dionika, sustav sada košta 200.000.000,00 EUR, a nema prezicnih podataka o stupnju oporabe.
Ovaj EPR sustav u Mađarskoj kojim upravlja država vrlo je sličan sustavu u HR. Mađarska i Hrvatska su jedine EU države u kojima EPR sustavom upravljaju državne institucije. Nažalost, na ovom simpoziju nismo čuli niti jednu analizu našeg EPR sustava kojim upravlja Fond za zaštitu okoliša. Ako je poznato da imamo visoke stope recikliranja samo za ambalažni otpad koji je dio depozitnog sustava, a s ostalom ambalažom loše stojimo, onda je logično da bi EPR sustav trebalo revidirati. Uostalom, i EK je u svom osvrtu na stanje otpada u RH dala preporuku da se izvrši revizija EPR sustava. Čini se kao da je uloga Fonda u sustavu gospodarenja otpadom u RH neprikosnovena, i da Hrvatska i Mađarska u sustavu gospodarenja otpadom njeguju socijalističko nasljeđe ne puštajući privatni sektor i tržište da gospodari otpadom.
Zanimljiv je bio i okrugli stol na temu natječaja za sortirnice otpada. Marko Markić iz Ministarstva zaštite okoliša najavio je otvaranje natječaja za sortirnice za prosinac ili siječanj 2019., da će poziv će biti otvoren jednu godinu, uvjet je lokacijska dozvola, rok za izgradnju dvije godine. Naveo je da već 7 JLS-ova ima spremne projekte sortirnica te da je analiza troškova i koristi pokazala da je min. kapacitet sortirnice 8000 tona/ godišnje što pretpostavlja udruživanje više manjih JLS-ova. Stekao se utisak da neka komunalna poduzeća odnosno JLS-ovi nisu oduševljeni idejom da je država njima namijenila ulogu osnivača i vlasnika sortirnica koji će morati birati tehnologiju, kapacitet sortirnica te potom prodavati taj otpad na tržištu. Neki od sudionika zazivali su čak i državu da se na veliko počne baviti prodajom otpada kojeg će komunalci sakupiti (??!!).
S tim u vezi, Renato Šarc je iznio mišljenje da su kapaciteti sortirnica ispod 10.000 tona premali, da u EU državama trgovine i proizvođači preuzimaju ulogu u sakupljanju ambalažnog otpada te da u Austriji sortirnicima upravlja i javni i privatni sektor.
Poznavajući inertnost većine naših javnih poduzeća i nevoljkost komunalaca da se upuštaju u zahtjevnije projekte sortiranja otpada, postavlja se pitanje zašto država forsira izgradnju infrastrukture za gospodarenje otpadom isključivo u javnom vlasništvu. Što više, dosadašnja iskustva s financiranjem CGO-a novcem EU i HR poreznih obveznika nisu baš sjajna imajući u vidu da RDF proizveden u CGO-ima Kaštijun i Marišćina nema plasman jer ne zadovoljava standarde kvalitete cementara. Ponovo se referirajući na reviziju EPR sustava, moglo bi se pustiti komunalce da sakupljaju otpad, a sortiranje, prodaju i oporabu prepustiti tržištu prebacivanjem obaveze ciljeva sakupljanja i reciklaže na trgovce i proizvođače.
Šteta je da se ovakvi i slični skupovi ne koriste za izlaganja različitih koncepcija sustava gospodarenja otpadom i prolaze bez većih odjeka i utjecaja.
