U Hrvatskoj je depozitni sustav za ambalažu započeo u siječnju 2006. godine, a primjenjuje se samo za ambalažu za piće izrađenu od stakla, plastike (PET) i metala (Al i Fe) ukupnog volumena većeg od 0,20 litara (izuzetak je ambalaža za mlijeko i tekuće mliječne proizvode). Rezultirao je izuzetno visokom stopom sakupljanja ambalažnog otpada u sustavu povratne naknade. Tako stope sakupljanja prema podacima Hrvatske agencije za okoliš i prirodu iznose za PET ambalažu 96%, staklo 82%, Al/Fe 85 %. Osim visoke stope sakupljanja otpadne ambalaže prednost depozitnog sustava je i nizak stupanj nečistoća koje sadrži tako prikupljena otpadna ambalaža.
Kako sustav funkcionira? Osim što proizvođači i uvoznici pića plaćaju Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost naknade gospodarenja otpadom prema težini ambalaže stavljene na tržište, plaćaju i dodatnu naknadu Fondu i to po jedinici proizvoda i povratnu naknadu (0,5 kn/l). Povratna naknada uračunata je u cijenu proizvoda i služi kao svojevrstan polog koji se nakon povrata prazne ambalaže vraća kupcu. Krajnjeg se korisnika na ovaj način potiče na odvojeno sakupljanje ambalažnog otpada od pića.
Međutim, postoji i druga strana priče, a to je ekonomski i dijelom ekološki aspekt postojećeg sustava.
U depozitnom sustavu ključna je uloga Fonda koji praktički u ime proizvođača/uvoznika, koji plaćaju naknadu gospodarenja na račun Fonda, djeluje kao posrednik, organizira cjelokupni sustav, ugovara poslove preuzimanja, sakupljanja i oporabe ambalažnog i raspolaže otpadnom ambalažom. Fond je vanproračunska, ali državna institucija. Kako je gospodarenje otpadom uvelike temeljeno na tržišnim osnovama jer riječ je o trgovini sekundarnim sirovinama, uloga državne institucije kao nositelja sustava svakako nije najekonomičnije rješenje. Cjelokupni sustav je uređen u „državnom“ a ne tržišnom stilu upravljanja. Sustav vrvi papirologijom i pravilima koje stvaraju dodatno administrativno opterećenje za poduzetnike uključene u sustav pa da bi se takav administrativni posao mogao odraditi buja i broj službenika zaposlenih u Fondu. Posebna ja priča i sustav koncesija i ugovaranja sa sakupljačima i oporabiteljima ambalaže, gdje se Fond kao državna institucija izravno upliće u tržišnu utakmicu, stvara monopole, čime se otvara mogućnost za pogodovanje i korupciju, kroničnu bolest državnih institucija. Prazne plastične boce i limenke se od trgovina do obrađivača voze nesprešane i postavlja se pitanje negativnog utjecaja na okoliš koji uzrokuju emisije od ovog neracionalnog prijevoza otpadne ambalaže.
Depozitni sustav je vrlo stimulirajući za građane. Međutim, depozitni sustav je dobar ako je organiziran na ekonomski i ekološki održivim temeljima. Uloga države bi se trebala svesti samo na izgradnju najboljeg mogućeg regulatornog okvira i nadzora sustava, a sam sustav operativno prepusti proizvođačima/uvoznicama.
1 Comment