Mjesec: Ožujak 2018.

Sustav depozita za ambalažu u Hrvatskoj

Sustav depozita za ambalažu u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je depozitni sustav za ambalažu započeo u siječnju 2006. godine, a primjenjuje se samo za ambalažu za piće izrađenu od stakla, plastike (PET) i metala (Al i Fe) ukupnog volumena većeg od 0,20 litara (izuzetak je ambalaža za mlijeko i tekuće mliječne proizvode). Rezultirao je izuzetno visokom stopom sakupljanja ambalažnog otpada u sustavu povratne naknade. Tako stope sakupljanja prema podacima Hrvatske agencije za okoliš i prirodu iznose za PET ambalažu 96%, staklo 82%, Al/Fe 85 %. Osim visoke stope sakupljanja otpadne ambalaže prednost depozitnog sustava je i nizak stupanj nečistoća koje sadrži tako prikupljena otpadna ambalaža.

Kako sustav funkcionira? Osim što proizvođači i uvoznici pića plaćaju Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost naknade gospodarenja otpadom prema težini ambalaže stavljene na tržište, plaćaju i dodatnu naknadu Fondu i to po jedinici proizvoda i povratnu naknadu (0,5 kn/l). Povratna naknada uračunata je u cijenu proizvoda i služi kao svojevrstan polog koji se nakon povrata prazne ambalaže vraća kupcu. Krajnjeg se korisnika na ovaj način potiče na odvojeno sakupljanje ambalažnog otpada od pića.

Međutim, postoji i druga strana priče, a to je ekonomski i dijelom ekološki aspekt postojećeg sustava.

U depozitnom sustavu ključna je uloga Fonda koji praktički u ime proizvođača/uvoznika, koji plaćaju naknadu gospodarenja na račun Fonda, djeluje kao posrednik, organizira cjelokupni sustav, ugovara poslove preuzimanja, sakupljanja i oporabe ambalažnog i raspolaže otpadnom ambalažom. Fond je vanproračunska, ali državna institucija. Kako je gospodarenje otpadom uvelike temeljeno na tržišnim osnovama jer riječ je o trgovini sekundarnim sirovinama, uloga državne institucije kao nositelja sustava svakako nije najekonomičnije rješenje. Cjelokupni sustav je uređen u „državnom“ a ne tržišnom stilu upravljanja. Sustav vrvi papirologijom i pravilima koje stvaraju dodatno administrativno opterećenje za poduzetnike uključene u sustav pa da bi se takav administrativni posao mogao odraditi buja i broj službenika zaposlenih u Fondu. Posebna ja priča i sustav koncesija i ugovaranja sa sakupljačima i oporabiteljima ambalaže, gdje se Fond kao državna institucija izravno upliće u tržišnu utakmicu, stvara monopole, čime se otvara mogućnost za pogodovanje i korupciju, kroničnu bolest državnih institucija. Prazne plastične boce i limenke se od trgovina do obrađivača voze nesprešane i postavlja se pitanje negativnog utjecaja na okoliš koji uzrokuju emisije od ovog neracionalnog prijevoza otpadne ambalaže.

Depozitni sustav je vrlo stimulirajući za građane. Međutim, depozitni sustav je dobar ako je organiziran na ekonomski i ekološki održivim temeljima. Uloga države bi se trebala svesti samo na izgradnju najboljeg mogućeg regulatornog okvira i nadzora sustava, a sam sustav operativno prepusti proizvođačima/uvoznicama.

 

 

 

 

 

Plan gospodarenja otpadom Zagreba je planiranje papirologije

Plan gospodarenja otpadom Zagreba je planiranje papirologije

U nacrtu Plana gospodarenja otpadom grada Zagreba kao glavna aktivnost u narednom šestogodišnjem razdoblju navodi se izrada studijsko-projektne dokumentacije „Centra za gospodarenje otpadom Zagreb“ čiji nositelj je javna tvrtka Zagrebački centar za gospodarenje otpadom d.o.o., a koja uključuje studiju izvedivosti, studiju utjecaja na okoliš, idejni projekt centra za gospodarenje otpadom, projektnu prijavu za EU sufinanciranje, idejni i glavni projekt pretovarnih stanica, natječajnu dokumentaciju itd.

Zagrebački centar za gospodarenje otpadom d.o.o. je društvo osnovano 2. siječnja 2014. godine s ciljem provođenja projekta izgradnje zagrebačkog centra za gospodarenje otpadom. Potpuno je nejasno čime se u protekle pune četiri godine bavilo ovo društvo ukoliko, kako vidimo iz nacrta Plana, nije još ni započelo rad na obimnoj papirologiji koja prethodi izgradnji Centra za gospodarenje otpadom. Društvo je u 100% vlasništvu Grada Zagreba, a skupštinu društva čine Milan Bandić, Olivera Majić, zamjenica gradonačelnika, Slavko Kojić, pročelnik Gradskog ureda za financije. Ponovo je propuštena prilika da se za ovako važan posao putem javnog natječaja zaposle vrhunski stručnjaci i menadžeri koji su u protekle četiri godine mogli profesionalo pripremiti projekt izgradnje Centra, umjesto da smo opet na početku.

Žalosno je da se u protekle četiri godine nije odradio posao za koji je društvo i osnovano te u ovom trenutku tek počinju razmišljati o vrstama tehnologije koja će se primjenjivati u Centru. Tako se primjerice navodi da će se u zagrebačkom centru za gospodarenje otpadom obrađivati biootpad u postrojenju za biološku aerobnu ili anaerobnu otpadu. Dakle, tehnologija još nije određena. U Planu se također spominje izgradnja kompostane na lokaciji Obrešćica. Nejasno je zašto Zagrebu trebaju dvije lokacije za obradu biootpada u narednom šestogodišnjem razdoblju. Još je više nejasna dilema oko izbora tehnologije (kompostane ili bioplinskog postrojenja).

Naime za razliku od prerade biootpada u kompostanama, obrada otpada u bioplinskim postrojenjima osim učinka izbjegavanja odlaganja na odlagalištu i proizvodnje gnojiva (digestata), proizvodi bioplin energent čije su mogućnosti primjene višestruke. U tu je svrhu napravljena predstudija izvodljivosti „Proizvodnja bioplina iz organskog dijela komunalnog otpada u gradu Zagrebu“ autora Dinka Sinčića i Bojana Ribića iz Zagrebačkog holdinga, podružnica Čistoća, koja pokazuje ekonomičnost takvog poduhvata u gradu Zagrebu. Dakle, sami stručnjaci iz Zagrebačkog holdinga još su 2012. godine došli do zaključka da obrada biootpada u bioplinskom postrojenju ima prednosti nad obradom biootpada kompostiranjem. Prerada biotpada u bioplinskim postrojenjima uobičajena je praksa u Europi. Stoga čudi da se u nacrt ovog Plana nisu ugradili zaključci navedene predstudije i da zaposlenici društva Zagrebački centar za gospodarenje otpadom d.o.o. nisu više upućeni u ovu problematiku.

Ne izgleda vjerodostojno da će društvo koje četiri godine nije napravilo ništa, u dvije godine pripremiti svu potrebne studije i natječajnu dokumentaciju te ishoditi sve potrebne dozvole, rješenja i suglasnosti kao i osigurati financiranje.

Iako je u Planu navedeno da izgradnja Centra počinje 2020. godine, te kako smo već naveli riječ je o vrlo malo vjerojatnom terminu, a nije naveden datum završetka izgradnje, u Planu nema ni riječi o tome što će Grad u međuvremenu učiniti s biootpadom, plastikom i ostalim odvojeno prikupljenim frakcijama otpada koje je dužan prikupljati prema Uredbi o gospodarenju komunalnim otpadom (NN, 50/17) i gradskoj Odluci o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada.

Kako je evidentno da Grad nema kapaciteta, ni tehničkih ni ljudskih da preko noći riješi glavni problem – gdje sa svim odvojeno skupljenim otpadom, kao jedino rješenje nameće se da Grad do izgradnje Centra, putem javnih natječaja osigura preuzimanje odvojeno prikupljenih frakcija u suradnji s privatnim partnerima. Međutim, s obzirom da u Hrvatskoj niti ne postoje kapaciteti za obradu svih vrsta i količina otpada koji nastaju odvojenim sakupljanjem, evidentno je da bi se morao iznaći model koji bi privukao privatni sektor u ulaganja u dogradnju i otvaranje postrojenja za sortiranje i pripremu otpada za oporabu.

Plastika u fokusu

Plastika u fokusu

U organizaciji udruženja Municipal Waste Europe, koja okuplja europska udruženja za komunalni otpad 26. veljače ove godine u Briselu, održan je seminar na temu „Budućnost plastike“. 

Najvažniji zaključci seminara:

  • samo 6% potrebe za plastikom u EU odnosi se na reciklate stoga bi se trebalo poticati (sekundarno) tržišta za reciklate, uključujući i kroz fiskalne mjere (PDV);
  • proizvođačima se preporučuje da na plastičnu ambalažu i plastične proizvode stavljaju oznaku „napravljeno od reciklata“;
  • sva ambalaža bi trebala biti od jednog monomera ili polimera sa što manje aditiva kako bi se olakšala separacija u sortirnicama jer u slučaju višeslojne ambalaže mehanizmi za sortiranje prepoznaju jednu vrstu materijala, što vodi do zagađenih bala koje se moraju presortiravati i što onda poskupljuje cijeli proces – redizajn plastike pogodne za rastavljanje i recikliranje;
  • što manje plastike na bazi fosilnih goriva;
  • danas neki plastični proizvodi ne mogu biti reciklirani te bi ovu činjenicu trebalo prihvatiti i usmjeriti tu vrstu plastike na spaljivanje;
  • pozdravljaju se inicijative proizvođača plastike i reciklažera koji investiraju u nove tehnike reciklaže kao što je depomilerizacija (kemijska reciklaža);
  • istaknuta je potreba za transparentnim i više ekonomičnim shemama Proširene odgovornosti proizvođača (EPR shema) na nacionalnim nivoima s jasnim ulogama svih uključenih dionika;
  • razgovaralo se i o potrebi uvođenja različitih naknada u okviru EPR shema temeljem kojih bi proizvođači plaćali veće naknade za ambalažu koja uzrokuje veće probleme u sortiranju/ reciklaži i manje za reciklabilnije materijale;
  • širenje EPR shema na svu plastiku. 

Posebno zanimljiva i poticajna bila je prezentacija predstavnika norveškog udruženja za otpad koji je istaknuo sustav pologa kao nezaobilazan instrument pri čemu je prikazan primjer postrojenja koje iz suhog miješanog komunalnog otpada (dakle odvojen je organski biootpad) sortira i reciklira plastični otpad jednako učinkovito i kvalitetno kao i kad je plastični otpad odvojeno sakupljen. Pritom to postrojenje koje je EPR organizacija (Green dot) priznala, ostvaruje prihod od prodaje reciklata na tržištu, a EPR organizacija im uplaćuje i dodatak na taj iznos (kako bi bili profitabilni), a JLS u tom slučaju nema dodatnih troškova (za odvojeno sakupljanje). Inače, JLS odvojeno sakuplja različite vrste otpada i za predani plastični ambalažni otpad dobiva od EPR organizacije 120€/t. Ovaj primjer zanimljiv je zbog usporedbe s hrvatskim sustavom EPR sheme kojim upravlja Fond za zaštitu okoliša i koji iz prikupljenih naknada sufinancira sakupljače, ali ne i komunalna poduzeća koja prikupljaju otpadnu plastiku.