U medijima često čujemo izjave raznih (ne)stručnjaka kako se u otpadu koji odlažemo na odlagališta krije veliki bačeni novac te neupućena javnost stječe dojam kako je samo potrebno educirati građane, podijeliti im šarene kante, a prodajom odvojeno prikupljenog papira, plastike, stakla itd. komunalna poduzeća/ sakupljači otpada će ostvariti lijepu zaradu. Redovito te izjave dolaze od „teoretičara“ iz državnog i javnog sektora koji su jako malo upoznati sa stvarnom praksom prikupljanja, obrade i prodaje otpada.
A situacija je zapravo suprotna odnosno generalno loša. Prema informacijama kojima raspolažemo na tržištu otpada prodati se mogu samo sljedeće frakcije: papir i karton, transparentna PE folija, PET ambalaža od vode i sokova, tvrda plastika (gajbe, kanisteri). Da ne bude zabune, prije nego prodate ovu „otpadašku“ sirovinu potrebno ju je prikupiti (investicija u spremnike), prevesti do skladišta (kamioni, gorivo), sortirati i balirati (strojevi, radna snaga). Cijene koje se dobiju za pobrojane sirovine su niske, niti iz daleka ne pokrivaju troškove prikupljanja, prijevoza, sortiranja i baliranja tih materijala. Cijene su niske s tendencijom daljnjeg pada, a cijene koje sakupljači plaćaju obrađivačima/reciklažerima za zbrinjavanje miješane sakupljačke plastike – MIX-a iz domaćinstva (žuti kontejneri) su visoke i vjerojatno će još porasti zbog zabrane uvoza otpadne plastike u Kinu, koja je stupila na snagu početkom 2018. godine.
Stupanjem na snagu Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom i početkom njene primjene u praksi situacija će se još samo pogoršati. Svi komunalci će pokušati prikupiti što je moguće više odvojeno skupljenog otpada, ponuda na tržištu će biti sve veća, a prave potražnje nema jer u RH prerađivačke industrije ili nema ili nema dovoljno kapaciteta za obradu tih materijala. Cijene će logično padati, odnosno svi ćemo morati dodatno plaćati da netko mehanički (sortiranjem) ili termički obradi te materijale. A komunalci će te dodatne troškove, sukladno Uredbi, morati uračunati u minimalnu cijenu javne usluge (fiksni dio), zbog čega će cijena za korisnike morati porasti. I zbog čega će cijena usluge još manje stimulirati građane na odvojeno skupljanje otpada (veliki fiksni iznos i mali, gotovo zanemariv, varijabilni iznos).
U ovom trenutku komunalnim poduzećima se financijski više isplati odložiti miješanu plastiku na odlagališta (koja su većinom u njihovom vlasništvu) nego istu sortirati i balirati. Za ilustraciju jedno nase komunalno poduzeće tijekom 2017. godine od prodaje otpada prihodovalo je nešto više od 700.000 kn. Za lošu MIX plastiku trebali su platiti zbrinjavanje oko 400.000 kn. Realno u plusu su od prodaje odvojeno skupljenog otpada oko 300.000 kn/god. S tim novcem mogu pokriti plaće radnika na sortirnici tijekom samo 3 mjeseca… A gdje su troškovi amortizacije, održavanje, goriva? A gdje su još svi troškovi prikupljanja odvojeno skupljenog otpada od vrata do vrata i njegovog prijevoza do sortirnice?
Koje je rješenje? …jer otpad moramo odvajati.
Postojeći sustav posebnih kategorija otpada kojim upravlja Fond za zaštitu okoliša, a koji uključuje samo određene vrste otpada (ambalažu, gume, EE opremu, maziva ulja, baterije) treba zamijeniti sustavom koji će zadužiti proizvođače/ uvoznike proizvoda da putem organizacija koje će sami osnovati osigura (financijski, operativno itd.) prikupljanje i obradu otpada koji nastaje nakon što njihovi proizvodi/ambalaža postanu otpad. Kao ilustracija skupog i neodrživog postojećeg sustava koji opterećuje proizvođače/ uvoznike, a koji u konačnici plaćamo mi potrošači, je sljedeći primjer. Coca-cola svojim kamionom doveze piće u trgovinu u Varaždin i zatim se kamion vraća prazan u Zagreb, a s druge strane prazan kamion E-kolektora (ovlašteni sakupljač) kreće iz Zagreba u Varaždin da bi pokupio samo praznu ambalažu iz onog istog dućana. Logično i jeftinije bi bilo da proizvođači nakon što istovare svoju robu u isto vozilo utovare vlastitu ambalažu i odvezu je reciklažeru. U konačnici Fond za zaštitu okoliša je osnovala država, gospodarenje otpadom je biznis i tu nije mjesto državnoj ustanovi.
Fond za zaštitu okoliša treba nastaviti koordinirati financiranje sustava putem EU fondova, ali umjesto spremnika za otpad mora prvo raspisati natječaje za reciklažne centre, sortirnice, kompostirnice, bioplinska postrojenja i slično. Njihovo projektiranje i gradnja osim novca traže i vrijeme koje nam nije saveznik. Kante za otpad su “konfekcijska” roba, ima puno proizvođača, mogu se relativno brzo i lako nabaviti. Uostalom što će vam kante za biorazgradivi otpad ako nemate kompostirnicu ili bioplinsko postrojenje u kojem ćete obraditi prikupljeni biootpad?
Zaključno, odvajanje otpada je skupo, skuplje od odlaganja i svatko tko govori da se odvajanjem otpada zarađuje novac zapravo obmanjuje javnost. Sustav treba reorganizirati tako da se uloga države u sustavu svede samo na kreiranje regulatornog okvira, u kojem će proizvođači/ uvoznici proizvoda i ambalaže od kojih u konačnici nastaje otpad, putem svojih (recovery) organizacija postati nositelji sustava.
