Mjesec: Siječanj 2018.

Energetska oporaba otpada u RH – Tabu tema za koju ne postoji konkretan plan

Energetska oporaba otpada u RH – Tabu tema za koju ne postoji konkretan plan

Sredinom prosinca prošle godine u Zagrebu je održan Njemačko – hrvatski forum pod nazivom „Technology Forum on Resources & Energy Recovery“. Na forumu su predstavljeni rezultati projekta „Capacity Building Climate Protection Croatia“ koji su provodile njemačke tvrtke Goduni i MUEG GmbH uz podršku Federalnog ministarstva za okoliš, zaštitu prirode, graditeljstvo i nuklearnu sigurnost SR Njemačke te organizacija EUKI – Europska klimatska inicijativa. Cilj projekta je bio ambiciozan – pružanje potpore Vladi RH u otkrivanju ogromnog potencijala pretvorbe otpada u energiju. Konzultanti su analizirali podatake o količinama i vrstama otpada koji nastaju u RH i kapacitete za energetsku oporabu otpada. Izvori s kojima su provjeravali podatke o energetskoj bilanci su tvornice cementa u Kaštel Sućurcu, Koromačnom, Puli i Našicama te Regionalni centar za gospodarenje otpadom Marišćina koji proizvodi RDF (gorivo iz otpada niže kvalitete). Jedan od zanimljivijih zaključaka koji je prikazan u studiji je da trenutno niti jedna cementara osim cementare u Našicama nije tehnički opremljena da bi mogla preuzimati RDF gorivo, dok bi sve cementare mogle koristiti SRF (gorivo iz otpada više kvalitete). Da bi i ostale cementare mogle koristiti RDF potrebno je uložiti u tehničke preinake postrojenja za proizvodnju cementa. U ovom trenutku jedino cementara Holcim u Koromačnom ima važeću dozvolu za energetsku oporabu goriva iz otpada.

Forum su iskoristili i predstavnici njemačkih proizvođača opreme koji su predstavili svoje tehnologije za obradu otpada odnosno sortirnice otpada koje koriste NIR tehnologiju https://www.youtube.com/watch?v=f0OZ7Mlmkvk
Oni su izrazili stav da se isplati instalacija samo postrojenja – sortirnica velikih kapaciteta koja omogućuju fleksibilnost u smislu podešavanja kvalitete outputa materijala. Na tom tragu se vjerojatno temelji i jedna od preporuka studije koja za Hrvatsku predlaže izgradnju četiri velika regionalna centra u okolici Osijeka, Zagreba, Splita i Istra-Rijeka, koji bi između ostalog proizvodili i gorivo iz otpada koje bi koristilo u cementarama u Dalmaciji, Istri i Slavoniji.

Na konferenciji smo i čuli da RDF iz Marišćine ne zadovoljava zahtjeve cementara za kvalitetu goriva (18 GJ/ Mg goriva). Navedeno je i da je u specifikaciji projekta Marišćina bilo prikazano da će gorivo iz otpada koji će se proizvoditi u Marišćini imati energetsku vrijednost 16-18 GJ/ Mg, ali da RDF koji se danas proizvodi u Marišćini ima vrijednost 15 -16 GJ/ Mg te je upitan njegov plasman na tržištu. U tom smislu istaknuto je da bi novi regionalni centri trebali biti projektirati na način da proizvode gorivo više kvalitete.

Konzultanti su mišljenja da novčani poticaji koji Fond za zaštitu okoliša plaća cementarama (100 kn/t) za spaljivanje guma nisu dobri jer se time direktno smanjuje tržišni interes cementara za korištenje RDF-a/SRF-a.

Vrlo zanimljivo je bilo i izlaganje Brune Antolovića iz HEP-a od kojeg smo saznali da HEP ima interes na lokacijama postojećih infrastrukturnih objekata izgraditi postrojenja za energetsku oporabu otpada. Međutim, u realizaciju ovih projekata ne ulaze jer od države/ ministarstva nemaju odgovor koji je nacionalni plan vezan za energetsku oporabu.

A koji je plan države po ovom pitanju? Nema ga (još). U Planu gospodarenja otpadom 2017. – 2022. energetska oporaba otpada uopće nije razrađena, točnije Planom se planira planiranje energetske oporabe (?!). Tako je za cilj (1.4) odlaganje manje od 25 % komunalnog otpada navedena mjera (M 1.4.6) planiranje energetske oporaba otpada što uključuje analizu i ocjenu potrebe za energetskom oporabom otpada u sljedećem planskom razdoblju. Rok za izradu ove analize je 2020. godina. Za ovu analizu predviđen je iznos od 1.000.000,00 kn. Planom je predviđeno da za nju treba uzeti u obzir rezultate mjere 3.1. Plana – Analiza postojećih i potrebnih kapaciteta za obradu opasnog otpada u cilju unaprjeđenja sustava gospodarenja opasnim otpadom, za koju je također predviđeno financiranje u iznosu od 1.000.000,00 kn, a rok je 2019. godina.

Zaključno, umjesto da Plan gospodarenja otpadom RH, temeljem analiza  postojećeg stanja utvrdi konkretne mjere za unaprjeđivanje postupaka oporabe što uključuje i mrežu građevina i uređaja za gospodarenje otpadom, mi smo dobili Plan za 2017. do 2022. koji vezano za energetsku oporabu otpada planira planiranje (!!?).

Olovke od kave, koševi od četkica za zube

Olovke od kave, koševi od četkica za zube

U okviru projekta MOVECO predstavljena je brošura na engleskom jeziku “Your trash is my treasure” koja donosi prikaz devet  proizvoda i poslovnih modela koji već uspješno koriste cirkularnu ekonomiju u svome poslovanju.

Jedan od zanimljivijih primjera je tvrtka CURADEN iz Slovačke koja prodaje CURAPROX zubne četkice. CURADEN razvija mrežu sakupljanja iskorištenih četkica na prodajnim mjestima i u stomatološkim ordinacijama. Prikupljene četkice se potom recikliraju i od njih se proizvode koševi za odvojeno prikupljanje otpada koji se potom doniraju Slovačkim školama.

U brošuri je prikazan i lijepi primjer iz Hrvatske. Tvrtka Fabula C iz Varaždina proizvodi olovke načinjene od organskog otpada kao što je kava, čaj i cvijeće. Nakon što se olovka istroši, ostaci se mogu iskoristiti kao organsko gnojivo.

 

 

 

.

Mitovi o otpadu (Mit br.1 – Niska ekološka svijest građana je krivac za loš sustav)

Mitovi o otpadu (Mit br.1 – Niska ekološka svijest građana je krivac za loš sustav)

Kad se u javnosti počne govoriti o otpadu lokalni političari, šefovi komunalnih poduzeća i slični javni djelatnici vječito imaju istu mantru; “naši građani nemaju ekološku svijest da bi odvajali otpad”, “naš sustav gospodarenja otpadom ne može biti kao u Njemačkoj i Švicarskoj jer su građani tamo osvješteniji”, ” moramo educirati građane o odvajanju otpada”. Ovakve floskule su obična glupost. Prebacivanje krivnje, za nerazvijen sustav gospodarenja otpadom, na građane je samo prebacivanje vlastite odgovornosti na drugoga. Naime, upravo su lokalni političari (a i oni državni) te direktori komunalnih poduzeća oni koje snose odgovornost za sustavni nerad i nered u ovom području. Postoje i izuzeci, gradovi u kojima se dosta toga napravilo, ali većina jedinica lokalne samouprave nije se puno angažirala kako bi povećala stope odvojeno prikupljenog otpada na svom području.

Primjer licemjerja su i izjave čelnika grada Zagreba koji pričaju o “nerazvijenoj” svijesti građana, dok su istovremeno u Zagrebu kontejneri za plastiku, papir, staklo već godinama prepuni, a komunalna tvrtka Čistoća redovito kasni s njihovim pražnjenjem pa otpad curi na sve strane oko njih. Dakle, građani u Zagrebu odvajaju otpad više nego što to Čistoća može operativno “hendlati” i to u sustavu u kojem građani uopće nisu stimulirani na odvajanje otpada, jer i onaj tko odvaja i koji sve baca u istu kantu plaća isti račun za smeće. Da građani nisu problem pokazuje i sustav povrata boca u trgovine koji je na snazi već 10-tak godina. Nakon što se uveo depozit odnosno povratna naknada od 0,50 kuna, broj jedinica vraćene ambalaže je drastično porastao. Dakle, ako pravilno financijski stimuliramo građane tako da oni koji odvajaju otpad imaju manji račun za odvoz otpada, količine odvojeno sakupljenog otpada će znatno porasti. U međuvremenu, našim “politikantima” treba postati jasno da su upravo oni prvi koji bi trebali raditi na svojoj  ekološkoj svijesti i koji bi se trebali educirati.