Što se dešava sa starim namještajem u RH? Ormari, komode, police, stolovi, stolice, fotelje, kreveti, madraci gdje to sve završava? Osim starog namještaja koji odbacuju građani, veliki izvor ovog otpada su i hoteli na Jadranu koji prilikom renoviranja mijenjaju cjelokupni interijer.
U najlošijem scenariju stari namještaj završava na divljim odlagalištima po šumama i gorama diljem naše zemlje. U boljoj varijanti stari se namještaj prikuplja najčešće u sklopu povremenih ili prethodno dogovorenih akcija odvoza glomaznog otpada od strane komunalnih poduzeća ili ga građani sami dovoze na reciklažna dvorišta. U najboljoj pak opciji, stari namještaj koji je još u uporabljivom stanju, građani predaju poduzetnicima ili neprofitnim organizacijama koji ga sa ili bez manjih popravaka i prepravaka, vraćaju na tržište kao rabljene (second hand) proizvode. Primjer takvih udruga i poduzeća su REMAR i PRE-KOM. Međutim, problem je sa starim namještajem koji više nije interesantan za popravak i ponovnu uporabu i koji treba “zbrinuti” na drugi adekvatan način.
Najčešći način na koji završi stari namještaj u Hrvatskoj je odlaganje na odlagalištima. Prije nekoliko godina nakon tzv. akcije “velika čistka” koju je pokrenuo bivši ministar okoliša Zmajlović, kada je na odlagalištu Prudinec u Zagrebu zabranjeno odlaganje glomaznog otpada*, zabrebačka Čistoća sklopila je ugovor s tvrtkom CE-ZA-R za preuzimanje glomaznog otpada iz zagrebačkih reciklažnih dvorišta. Podaci o količinama ovako prikupljenog otpada i načinu njegova “zbrinjavanja” nisu javno objavljeni te je teško nagađati kolika količina** starog namještaja je tako prikupljena i na koji način je “zbrinuta”.
Niti “Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017.- 2022.” ne prepoznaje problem gospodarenja glomaznim otpadom niti ga posebno obrađuje u mjerama za unaprjeđenje sustava gospodarenja komunalnim otpadom. Ukoliko su autori i idejni tvorci Plana zamislili da bi se problem glomaznog otpada/ starog namještaja mogao riješiti samo uspostavom centara za ponovnu uporabu, držim da su precijenili navedenu mjeru.
Naime, bez obzira što ponovna uporaba i reparacija starog namještaja predstavlja mjeru koju maksimalno treba podržati i potaknuti, tone i tone starog namještaja koji nitko više ne želi koristiti ostaju neriješeni problem.
Stari namještaj sastavljen je od više vrsta materijala kao što je drvo, ljepljena iverica premazana plastičnom folijom, spužva, tekstil, metal. Sve su ovo,osim metala koji se može izdvojiti, gorivi materijali i kao takvi pogodni za proizvodnju goriva iz otpada. Tako se primjerice u Sloveniji stari namještaj, zajedno s drugim gorivim materijalima, u postrojenjima za mehaničko – biološku obradu (MBO) otpada pretvara u gorivo iz otpada. U RH gorivo iz otpada za sada proizvodi Županijski centar za gospodarenje otpadom Marišćina, CIOS MBO d.o.o. i Univerzal d.o.o., dok postrojenja za reciklažu drvenog namještaja ne postoje.
Zbog sadržaja opasnih kemikalija u drvenom namještaju njegova pretvorba u gorivo ima za posljedicu i negativan utjecaj na okoliš zbog emisija u zrak štetnih tvari te reciklaža starog namještaja, u smislu proizvodnje sekundarne sirovine za proizvodnju novih predmeta, sigurno predstavlja ekološki prihvatljiviju opciju.
Međutim, reciklaža starog namještaja ne predstavlja ekonomski samoodrživu djelatnost zbog visokih troškova odvojenog prikupljanja, sortiranja, usitnjavanja i slično te je potrebno razmotriti modele koji bi mogli potaknuti ovu djelatnost. Upravo objavljena studija “Mogućnosti za kružnu ekonomiju u sektoru namještaja” (Eunomia: “Circular Economy Opportunities in the Furniture Sector”) donosi detaljan pregled mogućnosti i postojećih praksi unutar EU u sektoru ponovne uporabe i reciklaže namještaja.
Jedan od modela mogao bi biti i uvođenje sustava proširene odgovornosti proizvođača kakav je u RH već uspostavljen za otpadne gume, vozila, baterije, ambalažu i elektroniku koji su proglašene posebnom kategorijom otpada.
Sustav proširene odgovornosti proizvođača bi značio da bi uvoznici namještaja i trgovci repromaterijala za proizvodnju namještaja, uplaćivali određenu naknadu za gospodarenje otpadnim namještajem prema količini novog namještaja stavljenog na tržište. Tako prikupljeni novac trošio bi se za pokrivanje troškova odvojenog prikupljanja odnosno prijevoza starog namještaja od posjednika do postrojenja za pripremu za reciklažu (sortiranje, odvajanje materijala po vrstama, usitnjavanje). Međutim, postojeći sustav gospodarenja posebnim kategorijama otpadom kojim upravlja Fond za zaštitu okoliša trebao bi se zamijeniti sustavom u kojem će operativni dio voditi organizacije koje su osnovane i kontrolirane od strane upravo onih koji financiraju sustav, u ovom slučaju od strane proizvođača i uvoznika namještaja i repromaterijala. Uloga države trebala bi biti samo uspostava regulatornog okvira koji će propisati ciljeve i obveznike financiranja i organizacije sustava gospodarenja otpadnim namještajem, dok će iznose naknada, odabir dionika u sustavu (sakupljača, oporabitelja), tehnologije i ostala “pravila igre” određivati spomenute organizacije.
Za početak država bi trebala uopće “osvijestiti” problem gospodarenja otpadnim namještajem, prikupiti podatke o količinama i načinu na koji se isti trenutno “zbrinjava” u RH. Takva analiza bi sigurno dovela do zaključka da je riječ o otpadu koji bi se trebao proglasiti posebnom kategorijom otpada i za koji bi se trebao donijeti regulatorni okvir koji bi imao za cilj organizirani sustav oporabe starog namještaja.
*Unutar glomaznog otpada prema procjeni organizacije WRAP, 40 % otpada je stari namještaj
** Hrvatske agencije za okoliš i prirodu prikuplja podatke o količinama otpada po vrstama koje godišnje prikupljaju komunalna poduzeća.
1 Comment