Još godinama prije ulaska Hrvatske u EU, Hrvatska je na snazi imala propise koji su nalagali gradovima i općinama da organiziraju odvojeno sakupljanje otpada, minimaliziraju količine otpada koje se odlažu na odlagalištima, a što više prikupljenog otpada usmjere na reciklažu. Međutim, praksa je pokazala da komunalna poduzeća, uz rijetke izuzetke, koja su operativno trebala provesti takve politike nisu u stanju ili ne žele drastično promijeniti postojeći smjer, odnosno otpad s deponija preusmjeriti na reciklažu.
Koji je uzrok navedenom nije teško pogoditi i povezan je s poznatom hrvatskom boljkom koja je uzrok mnogim našim problemima. Naime, na čelna mjesta komunalnih poduzeća godinama su se kadrovirali ljudi koji nisu imali znanja i sposobnosti ozbiljno se pozabaviti gospodarenjem otpadom već su na ta mjesta dolazili kao rezultat svojih političkih, rođačkih, prijateljskih i ostalih, samo ne, stručnih zasluga. Solidne i sigurne plaće, mala ili nikakva odgovornost za provedbu propisa i planova, komunalna poduzeća, kao socijalistički dinosauri već preko dva desteljeća predstavljaju profesionalni san svakog uhljebnički nastrojenog Hrvata. I tako, sve do danas, a kao rezultat imamo situaciju da bez obzira na zakonske odredbe koje propisuju selektivno prikupljanje otpada, u većini hrvatskih gradova je takva praksa svedena na minimalnu mjeru. Kao ilustracija, Zagreb je u izvješću EU komisije („Assessment of separate collection schemes in the 28 capitals of the EU“, 2015) osvanuo na zadnjem mjestu među 28 glavnih gradova EU.
Razlog za inerciju i neprovođenje aktivnih mjera selektivnog sakupljanja otpada, reciklaže i smanjenja količina otpada na odlagalištima leži u jednostavnim činjenicama, a to su:
– za razvijanje sustava potrebno je puno rada, znanja, učenja na greškama i tuđim primjerima, pa opet rada, a sve ovo nabrojano nije u habitusu komunalnih poduzeća;
– za razvijanje sustava potrebno je puno godina, puno više nego što iznosi četverogodišnji mandat političara;
– razvijanje sustava je skupo, treba puno uložiti u opremu, vozila, postrojenja, ljude, a postojeći sustav odlaganja na odlagališta je najjeftiniji, jer odlagalištima ionako upravljaju ta ista gradska komunalna poduzeća, pa kad se prepune, njihovo zatvaranje i otvaranje novih odlagališta platit će proračun, malo gradski, malo državni, možda nešto dođe i iz nekog EU fonda.
Međutim, čak i u Hrvatskoj postoje izuzeci. Mali gradovi kao što su Čakovec, Prelog, Rovinj, Krk … postižu značajne rezultate u odvojenom prikupljanju otpada. To su upravo postigli zahvaljujući postavljanju pravih ljudi na prava mjesta. I dok su neuspješni gradovi za svoje loše rezultate uvijek nalazili opravdanje u svemu i svačemu od „izmišljene“ niske ekološke svijesti građana do čekanja da im se otvore neki imaginarni „svemogući“ centri za gospodarenje otpadom, za to su se vrijeme ova malobrojna uspješna komunalna poduzeća dugogodišnjim radom i trudom uspjela izdići iznad lošeg hrvatskog prosjeka.
Za razliku od navedenih pozitivnih primjera, Zagreb je jako daleko od postizanja propisanih ciljeva odvojenog skupljanja i reciklaže otpada iako su propisi i direktive već godinama na snazi. Razlog niske stope recikliranja u Zagrebu leži u manjkavoj gradskoj politici gospodarenja otpadom, koja nije postavila ambiciozne ciljeve i konkretne mjere kako postići zacrtane ciljeve. Sigurno je da postojećim sustavom zelenih otoka i reciklažnih dvorišta ne možemo znatno povećati stope recikliranja već da sustav treba nadograditi prikupljanjem „od vrata do vrata“ po mjeri korisnika, uz promišljen razvoj infrastrukture za obradu otpada i pravednu naplatu po principu “plati koliko baciš” te da koncept gospodarenja otpadom u Zagrebu treba iz temelja preispitati, stvoriti koncept ekonomski održiv, temeljen na principima kružne ekonomije, a kojeg će osmisliti i provoditi stručnjaci koji mogu ponuditi pametna rješenja, bez upliva politike i drugih interesa.
2 Comments